Preseljenje!

Dragi svi,

preselila sam se na stranicu http://figgypiggy.weebly.com/ koja će uskoro biti bez ovog "weebly", nadam se. Tamo nije samo blog već i puno drugih stvari pa kliknite i provjerite!

http://figgypiggy.weebly.com/

Najteže životne situacije su najbolji učitelj

Danas mi se dogodila nevjerojatna stvar. Pišem ju jer vjerujem da će mnogima biti korisna u shvaćanju naizgled bolnih i teških situacija. Nikoga ne optužujem ni ne okrivljavam, svemu i svima sam zahvalna. Stvari su se morale tako odigrati. Situacija je tu radi primjera. 

Osim toga, ono što se nama čini teškom situacijom dosta često je potpuna glupost. Ne treba umanjivati važnost situacije za osobni rast i za povrijeđeni ego, ali tamo negdje u ovom istom svijetu neki mnogo više pate. Što god nam se događa uvijek je za nas najvažnije i najteže. Jer se događa nama. No kada se odmaknete i sagledate situaciju vidjet ćete nešto potpuno drugačije.

Sve je onako kakvim to mi odredimo. Životna situacija u kojoj se nađemo može biti grozna, mučna i bolna, a u isto vrijeme inspirirajuća, korisna i motivirajuća. Jedna od glavnih pouka koje sam izvukla, i koja mi se sve više nameće u životu je ta da slušam svoju intuiciju. UVIJEK! Čak i kada zvuči najluđe moguće. I onda. U protivnom će te život zavaliti mokrom krpom po uspavanom obrazu i reći: told you so!

Naime, ono što možda ne znate o meni, a mnogi si briju da zbog mog životnog stila koji uključuje provjerenu hranu koja je skuplja imam brdo para, je to da sam nezaposlena. I nemam brdo para. Zasad haha. Dragi roditelji su financirali moju studentsku guzicu dosta dugo. U situaciji koju ću vam opisati sam se zatekla zbog novca. Trebao mi je posao i taj ponuđeni mi se činio najboljom opcijom iako sam osjećala da to neće ići tako lako. Čim nešto radim prvenstveno zbog novca, to propadne. A i ne mogu ništa raditi samo zbog novca jer se tu umiješa i teža filozofija kao što ćete i vidjeti, pogotovo kad se u posao umiješa životni stil. Tu se otvorilo i pitanje mog nemara prema novcu, ali i s druge strane, nemogućnosti traženja novca za svoj rad; kao i ono uzimanja zdravo za gotovo novca kojeg drugi troše na mene. I oni su morali nekako zaraditi taj novac. Mojim roditeljima to nije bilo nimalo lako. Mami je već dosta beskrajnog sjedenja na poslu, bole ju leđa i oči od buljenja u komp, a tata, moj voljeni dragi otac, je na rubu zbog stresa i zdravlje mu je sve gore i gore. Plus, još je tvrdoglav ko dalmatinski magarac pa mu ne možeš ni neke stvari objasniti. To sam naslijedila od njega. Kao i tanku kosu…haha. Nismo bezveze iz Dalmacije. Samo ne znam kakvu oni tamo imaju kosu…

Digresija: Za sva ona gunđala koja pričaju da se pomaganje drugima ne smije naplaćivati: idite v'rit! Varanje i prodavanje magle se ne smije naplaćivati. A za to dajete pare i to naveliko. Kad vam netko želi pomoći, a mora preživjeti u ovom svijetu, zar nije ok da nagradite njegov trud i rad? Svi bi sve besplatno, ali kada se radi o vašem radu, e onda je to druga spika, nitko ne bi radio besplatno. To sam već jednom rekla i morala sam opet. Licemjerje je out.

Nego… znam, novac je glupi papir, ali trud i rad su nešto drugo. Oni se nekako materijaliziraju u tom novcu. Još uvijek svijet ide na novac, i dok ne odem u prirodu dotle ovisim o njemu. Stavljam na (ASAP) to do list: ženo, riješi taj problem s novcem. 

Nego, što se dogodilo i zašto je novac tu bitan? I puno drugih stvari koje ću nadodati…

Trebala sam raditi u na X mjestu. Sirovu hranu. Odlično naizgled. Intuicija mi na prvu govori: nemoj. Ja njoj kažem: odjebi, trebaju mi pare. Dobro. Upoznam osobe koje će samnom raditi. Nešto je tu čudno. Ignoriram.

(Neću ići u detalje opisa događaja da se netko ne bi uvrijedio. Nadam se da će sve biti dovoljno neodređeno, ali moram iskoristiti tu situaciju kao lekciju meni i vama.)

Prvi tjedan zajedničkog rada: ja se potpuno bezbrižno i naivno ponesem u jednoj situaciji u kojoj je uključen novac, iako mi intuicija kaže: ovdje je nešto sumnjivo, brijem da je to tako postavljeno radi nekog razloga (da ne idem u detalje). Ja kažem: ma daj jesi normalna, pa tko bi to napravio? No, mene to stalno kopka i imam osjećaj da je ta situacija jako bitna i da će biti sranja zbog toga. Ipak, ignoriram.

Inzistiram na kvalitetnim namirnicama, po mogućnosti organskima, koje i nisu toliko skupe jer nemaju certifikat. Još se ja dam u potragu i dogovaram s OPG-ovima. Znam da kada radite sirovu hranu (ako se mene pita, svu hranu), morate imati dobre namirnice da jelo bude dobro. Ne želim raditi sa namirnicama koje dolaze iz industrije koja ubija prirodu, ljude i život. Kako da promoviram neku zdravu hranu pomažući industriju koja uništava osnove života uopće? Ako nešto pravim za ljude onda želim i sama to htjeti pojesti i stajati iza toga. Ako nešto promoviram u javnosti to mora biti istina. I to je to. Nema kompromisa.

Ne shvaćam da ne mogu odvojiti svoju životnu filozofiju od biznisa. Ne mogu, nisam takva osoba. Nije mi bitno što se to tako radi ili ne radi u (bilo kojem) biznisu. Ako je biznis prodavanje magle, ne želim ga raditi. Jasno mi je da svi u biznisu muljaju. Ako radite biznis onda radite biznis i točka. Jasno. Netko to može, netko ne. Ja ne mogu prodavati svoj život radi para. Sirova hrana je dio životnog stila i ona ne može biti biznis kakav se radi kod nas jer ne počiva na tim temeljima. Sirova hrana počiva na istini, a nju ne može zapakirati i prodati u današnjem kapitalizmu jer ona ne podržava takav sustav. Sve ostalo je prostitucija. Shvaćam da kod nas ljudi nemaju novca za organsku hranu, i da većini ljudi nije ni bitno porijeklo namirnica. Ljudi koji tako jedu spremaju hranu za sebe, ne trebaju trgovine i mjesta gdje će takvu već pripremljenu hranu kupovati. Možda neki bi, ali je pitanje koji je to postotak. Zbog svega toga razumijem ljude koji pokušavaju zaraditi na ovome na način na koji se zarađuje. Idu logičnim postupcima. Bez ikakvog okrivljavanja priznajem da to kod mene teško da će ići.  

Enivejz, nakon nekog vremena, odgovorna osoba odluči da ja nisam za taj posao. Prije toga mi se ne javlja (jedino što u cijeloj situaciji nije u redu je zavlačenje jer sam fulala posao koji bi ustvari mogla raditi računajući na ovaj). Kad pitam za objašnjenje, dobijem neki generalni odgovor koji možeš reći bilo kome i bilo kad. Nekako završim na sastanku s odgovornim ljudima na kojem bi trebala vidjeti možemo li izgladiti stvari i hoću li ipak raditi iako sam već prethodno odlučila da taj posao nije dobar za mene. Tamo me osoba Y optuži da kradem. Da sam kleptomanka. To je ozbiljna optužba. Ja padam u nesvijest, šok i nevjerica. Ja? Koja u životu nisam ništa ukrala. U vrtiću sam uzela jednog malog plastičnog klokana veličine polovice malog prsta jer sam ga toliko voljela i jedina se igrala s njime, ali mi je bio toliki bed da sam ga drugi dan vratila. To je bila moja prva i jedina „krađa“. Optužena sam da ne želim podijeliti svoje znanje ni sa kim, a čovječe tu pišem sve na blogu. Da koristim novce namijenjene za dotično mjesto i kupujem si stvari za sebe. Tu je bila i hrpa drugih lažnih suludih optužbi (sad, kada se stavim u kožu osobe koja me optužila, čak i vidim kako je većina toga u njenom svijetu možda mogla izgledati. I ja sam kriva zbog svog preopuštenog ponašanja. Naivno zaboravljam da ne misle svi kao ja i da su prošli kroz drugačije životne situacije koje su ih oblikovale na drugačiji način). Potpuno zatečena, ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji bi takvo nešto izmislili ili koji bi uopće interpretirati situacije na taj način. Zvuči prilično opasno biti s takvim ljudima. Osjećam se kao onaj crnac u filmu, koji lažno optužen završi na smrtnoj kazni, sprže ga (mislim), nitko mu ne vjeruje, ugled mu je narušen (a i što će ti više bilo kakav „ugled“) i to sve jer je crnac i jer mu je netko podmetnuo ili što već i jer je htio pomoći. Sjedim i ne vjerujem i gledam svu tu farsu i osjećam se kao ja u vrtiću kada vidim nepravdu i moram tu nešto napraviti jer to se ne smije događati. Naravno, šok i nevjerica još uvijek traju. Nakon prvotnog šoka i nevjerice dolazi val tuge i frustracije zašto se takvo nešto uopće događa? Ne meni nego općenito. Koju minutu nakon toga dolazi trenutak shvaćanja. Hvala ti trenutče shvaćanja!

Trenutak shvaćanja mi je ovo rekao: što je nepravda? Nekad ono što mi mislimo da je najbolje i nije najbolje. Postoje i druge osobe koje drugačije gledaju na situaciju. Uostalom, možda je ta nepravda baš potrebna iz nekog razloga. Naravno, biti krivo optužen, a ne moći dokazati suprotno je grozno no pitam se: jesi li razmislila zašto se to dogodilo? Pa znaš valjda da za sve postoji uzrok. Ništa nije jednostrano. Sagledaj situaciju drugačije. Što bi trebala iz nje naučiti? Ona ti je blagoslov, ne kazna. Razočarenja u materijalnom životu su put prema nevezivanju i slobodi. Ako se dobro iskoriste.

I počnem se smijati. Reko, to mi daj! 

Ego ne da na sebe. On bi tulio kako mu se događaju nepravedne stvari, kako on to nije zaslužio i slične blesavoće. E bogami dobio si sve što si zaslužio. Ali ne kao kaznu, već kao priliku da postaneš bolja osoba.

Promatram sebe u svemu tome i vidim svoje probleme. Vidim koliko me život mazi i pazi ljudima kojima me okružuje. Pa, izvan mog udobnog mjehurića postoje stvarno brutalni ljudi! Zašto zaboravim cijeniti ljubav koju imam pred nosom? I to opet. Pa brate živote ne moraš me lupati mokrom krpom, lupit ću se sama! Koje ja divne roditelje imam. Prijatelje na koje se mogu osloniti. Jednog, dva ili tri, nije bitno. Kad ih brojim, pa imam ih više nego što sam mislila. A ja? Što je samnom? Zdrava sam, funkcionalna, nisam najveći bedak, kužim neke stvari… pa koji je meni bog da nas sve skupa stalno kritiziram? Koja čuda ja očekujem od svih nas kada prolazimo kroz ovaj nesavršeni (ili baš savršeni, samo ne onakav kakvim ga ja projiciram) svijet i na putu smo. Stalno se mijenjamo. I to je prekrasno. To je tak super da vam to ne mogu objasniti koliko mi je to super. Ono… čekajte, idem po krpu.

I sve te mogućnosti… zašto se ograničavati prošlošću? Zašto bi se ona morala ponavljati ako shvatimo da se ne mora ponavljati? Zašto bi život bio težak i mukotrpan? Ako je bio našim roditeljima zašto mora biti nama? Zašto se stalno samosažaljevamo? I zašto je suprotnost tome prevelika samokritika i omalovažavanje? Zašto ne možemo imati zdrav stav prema sebi i reći, ok, sada sam takav, sutra ne znam što me čeka. Svakim se trenutkom razvijam i mijenjam, sve su mi mogućnosti na raspolaganju; mogu otići na jednu ili na drugu ili na neku pedesetu stranu; niti jedna nije dobra ili loša: ona je takva kakva je i uvijek se može promijeniti. Sad sam ovdje s nekim razlogom.

Drago mi je da mogu sve brže gledati na situacije bez osuđivanja. Prihvatiti ih i iskoristiti kao odskočnu dasku u vlastitom razvoju. Tada se ne možete ni na koga ljutiti. Svi vam ti ljudi i sve vam te situacije pomažu. Mislite li da biste se maknuli s mjesta da vas nešto ne pogurne? Kad nema vjetra neće ni jedrilica nikamo. Sad bi otišla i poljubila ih sve i rekla im hvala. Nadam se da se neće ljutiti jer sam ovo sve napisala. Na kraju krajeva, oni su mi pomogli. I kako ovo sve pišem shvaćam da sam svakim trenutkom sve zahvalnija. Brijem da ću im poslati mail i zahvaliti. Seriously.

Naizgled teške situacije su upravo one koje nam trebaju da shvatimo. Prihvatite ih. Odlične su!

Ego će se boriti i bit će teško prihvatiti neugodnu situaciju. Ovu mi je bilo iznenađujuće lako prihvatiti (nakon prvotnog šoka i nevjerice hahha), ali prethodne nije. Osjećala sam kako ego ne može prihvatiti prihvaćanje i situaciju koja mu je neugodna. Sagledala sam njega odvojeno od sebe. Svejedno sam osjećala nelagodu i poriv za tvrdoglavim neprihvaćanjem. Rekla sam ok, to je tako sada. I meni treba neko vrijeme da naučim. Odlučila sam ne forsirati i ići polako. Upalilo je.

Slušajte intuiciju! Uvijek! Zaboravite strah. On sputava; kreativnost, ljubav, rast, sreću…sve! Lakše je reći nego učiniti. Vi kako želite, ja ću učiniti. Moji bubrezi kažu: ne želimo više strah, ne, ne, ne (kineska tradicionalna medicina povezuje strah s bubrezima). 

Oslobađajuće je to kada možete vidjeti drugačije.

Želim im svima sreću; da postanu bolje osobe; da se mijenjaju. Na kraju, njihovo dobro je i moje dobro, a njihova patnja je i moja patnja. Svi smo neizbježno povezani; smeće koje bacite kod susjeda je još uvijek vaše smeće i osjetit ćete njegov smrad u svom dvorištu. Možda ga nećete vidjeti u jednom obliku, ali ćete ga osjetiti u drugom. Zar nije onda bolje raditi što manje smeća?

Dugo vam ne pisah jer sam bila zauzeta tim poslom. Svaki dan mislim kako bi bilo vrijeme da nešto napišem, ali se ne osjećam inspiriranom. Posao se iskupio i dao mi temu. How awesome is that?

Nadam se da će vam moje iskustvo pomoći kada se drugi put nađete u sličnoj situaciji. 

Sjetite se: prihvaćanjem vi vladate situacijom i sobom iako se na prvu tako ne čini. Prihvaćanje nije pasivno, upravo obrnuto; ono vam daje moć shvaćanja i mijenjanja; izravno sebe, a onda i životnih situacija.

Ovisnost o hrani vol.3: moja priča

Znate kad čitate neke mudre knjige, članke, blogove i savjete te svi ispadaju super pametni i stabilni kao da im je u životu najbolje na svijetu? Ili kad vidite neke nabrijane facebook objave… pogodite što? To uopće nije tako. Naučila sam i to.

Pišem vam o mnogim stvarima koje i sama proživljavam (najbolje mi je pisati o tome dok proces traje jer dobijete pravi uvid u problematiku lol) no dosta je toga na razini uma. Sposobni smo napisati najinspirativniji post zahvaljujući razumijevanju našeg uma, no nakon toga se uhvatimo da inteligencija tijela, ono što je u podsvijesti, ne slijedi uvijek te mudre uvide koje smo dobili umom. Zato um možemo baciti u smeće i zato se nemojte nikada zanositi ljudskim riječima. Riječi su jedno, osoba je drugo. Uzmite inspirativne riječi, nemojte se zamarati usporedbama. Ne morate/moramo se osjećati tužno jer mi još nismo na „toj razini“ jer vjerujte mi, ni ti ljudi, barem njih 80% nisu na toj razini o kojoj pišu.

Nego, što mi se dogodilo? Ovo ljeto je došla na red lekcija o (ne)vezivanju.

Naime, odlučila sam da bez mora i smokava ne mogu živjeti i tako sam se tvrdoglavo uhvatila toga kao da mi život o tome ovisi, a ono svemirko meni lupa kontru. Što ja više grizem i očajavam, tako on meni otkazuje svaki dogovor za more. I napokon, kada sam malo popustila što se dogodilo nakon jednog inspirativnog razgovora (koji nije imao veze s morem, ni bilo čime, ali mi je skrenuo um i osjećaje na veselije staze) realizirao se taj dugo iščekivani odlazak na more. Dođem ja na more, ono jedva čekam smokve i sve to, opa ja na prvu smokvu kad ono bam, totalno neki drugi osjećaji... Prošle godine sam 'voljela' smokvu, ali to je tada bila neka sebična 'ljubav' i iako sam puno toga shvatila zahvaljujući toj 'ljubavi', moja podsvijest je ostala na starom načinu djelovanja. Sada je napokon sve počelo sjedati. Znala sam i onda da jedem više nego mi je potrebno, ali nisam mogla stati (posljedice restrikcija). Najela bih se, i kad bi prolazila pored neke super zrele prekrasne smokve, morala sam stati i pojesti još. To je bilo tako, i to mi je bilo potrebno. Nisam mogla drugačije. Da sam se forsirala da se zaustavim i kontroliram prebacila bi se u restriktivni mode. Sada, dođem, pojedem si koliko mi je dovoljno i mogu proći pored najljepše smokve na svijetu, poslati joj pusicu, zahvaliti i nasmijati se njoj i životu. I super je osjećaj. Oslobađajući.

Čak mi se nisu ni jele smokve svaki dan i nisam ih više jesti za oba dnevna obroka. Znam da su tu i da ih ima puno, ali mi više nisu toliko potrebne. Sad smokvu mogu voljeti na jedan novi način. Mogu ju voljeti i kad je nema, i kada znam da sam u Zagrebu, a ona daje plod negdje na moru. Mogu ju voljeti i kada svi postaju slike prekrasnih smokava po fejsu, a ja znam da ne mogu do njih tog trenutka. Pojest ću ono što imam. Čak više ne uživam u njima na onaj način kao prije. Jedem ju, ali sa određenim osjećajem slobode. Nevjerojatno kako se percepcija iste stvari može promijeniti u kratkom vremenu. Ona je ostala ista, samo sam se ja promijenila. I što je najbolje, promjena je došla sama od sebe, bez ikakve namjere ili forsiranja. Upravo obrnuto; onda kada sam sve pustila i usmjerila fokus na nešto drugo. Svima nam je teško pustiti, znam. Mislimo da možemo kontrolirati sebe, situacije i ishode, ali ne možemo. Možemo pokušati i često će završiti drugačije nego bismo to željeli.

Idem za koji dan opet na more i veselim se smokvi, drugačije nego prije. Draga moja smokvo, koliko si mi pomogla samo što si tu gdje jesi i što si takva kakva jesi. Nisi morala ništa napraviti. Niti si mogla. Sve je na kraju do mene i mog pridavanja „magičnih moći“ stvarima i bićima oko sebe ili u sebi. Na kraju, sve je samo do nas. Postojimo samo mi i naša percepcija svijeta. Sve je kakvo je, a mi to sve kategoriziramo, imenujemo, dajemo mu moć ili mu oduzimamo moć.

Mislim da vam je jasno zašto je ovaj uvod bitan u postu o ovisnosti o hrani, no prije nego nastavim, opet vam se moram svima zahvaliti što mi se javljate i pišete. Još uvijek ne vjerujem da ove moje 'ispovijesti' mogu potaknuti takve promjene kod ljudi i dati im motivaciju. Nakon toga budem i ja motiviranija da nastavim pisati jer ne postoji veća sreća nego kad vam se netko javi i kaže vam da ste mu puno pomogli na putu da postane bolja osoba.

Čudan je taj naš odnos s hranom… kad sam bila mala hrana mi nije ništa značila, došla bi i pojela, i otrčala van. Nisam pretjerano uživala u njoj. Kad sam bila mala beba nisam ni htjela jesti. Uvijek sam bila 'ko štapić'. Kad razmišljam o svom odnosu prema hrani, o nekom uživanju u hrani pada mi na pamet samo to da mi je meso bilo grozno, pogotovo masni dijelovi haha, mlijeko isto (pogotovo ona kožica koja se stvori na kuhanom mlijeku brrrrr), saft i tijesto isto, kao i granatir, paprikaš, juha od nekog mesa i u biti većina toga što smo jeli doma. Trešnje su mi bile super jer se popneš na drvo pa jedeš, pa lubenica, kruške, ribizli koje smo krali kod susjeda, jabuka koju bi ubrali u trku dok smo se igrali, ali se ne sjećam da sam osjećala tu potrebu za hranom koja je došla kasnije. U srednjoj školi isto tako nisam imala neko naročito mišljenje o hrani i nije postojala neka hrana u kojoj bi posebno uživala… dobro palačinke su bile kul, krpice s kupusom, francuska, gibanica s kupusom, popečci od tikvica i to… hahaha… no nije postojala ovisnost. Onda sam krenula na fax i napokon mogla jesti bezmesnu hranu. No, hranila sam se u menzi i pekarama: najgora vegetarijanska hrana; manje sam se kretala i dobila sam koju kilu. Jela sam tu hranu u menzi i nikako se nisam mogla zasititi; osjećala bi se puno, ali u isto vrijeme sam bila gladna; pa bi roknula dva menija bez problema. Ni tada hrana nije bila ovisnost unatoč tome. Tada sam krenula na dijetu. Osim što mi ta hrana nikako nije odgovarala i što sam se osjećala loše od nje da ju ni fizički nisam mogla podnijeti, i u psihi su se počele neke stvari zakuhavati. Postala sam si debelo krme koje ne zaslužuje…pa ništa…ni jesti, ni živjeti. I tu je nastao kuršlus. Počela sam si zabranjivati sve što bi me moglo udebljati; počela sam raditi ono čemu sam se smijala u srednjoj školi: brojati kalorije. Manično. Jela sam od 600 do 1000cal dnevno i stalno sam bila gladna. Sanjala sam hranu. No ona je postala takva prijetnja i takav tabu da me bilo strah išta pojesti. Jednom sam prilikom dobila od prijatelja malu RitterSport ili kak se već zove, čokoladicu i umjesto da je bacim, što mi je prvo palo na pamet, odlučila sam pojesti jednu kockicu…i onda se zvijer probudila i ni pet ni šest, ode cijela čokoladica zamislite vi to, big deal…ali krivnja i gađenje poslije toga… skoro sam otišla povratiti, ali jedina stvar koja me sprečavala u tome (u bilo kojoj prilici) je strah od povraćanja koji sam uvijek imala…no zato sam si zadala kaznu da sljedeći dan smijem pojesti samo 400cal. Tako sam vam se ja mučila jedno godinu dana dok nisam vidjela da je vrag odnio šalu i da imam čudne trnce u nogama, fantomske 'paučine' po licu, mega umor i slične stvari. A i imala sam 43kg na mojih 164cm. Uz sve to sve manje hrane mi je odgovaralo pa sam počela jesti samo biljnu hranu. Što je dobro. Problem je bio što sam jela premalo i opet bila stalno gladna. Čak ni ta glad nije bila najveći problem već zabrana i krivnja kao i sve emocije koje su proizlazile iz toga i iz dubinskog prvotnog straha od odbijanja i napuštanja iz čega je i nastao moj poremećaj u prehrani.

Tada je počela priča sa sirovom hranom. Da nije bilo sirove hrane možda bi i prdnula na rosu, tko zna (prdnuti na rosu znači umrijeti…ne znam odakle nam ta fraza). Počela sam slobodnije jesti… kad se sjetim kako sam samo bila gladna… strah od hrane je polako počeo nestajati. Nekako je sve bilo prirodno i lijepo. Kile su se počele vraćati i osjećala sam se puno bolje. Ali… znate li kako to izgleda kada pustite bijesnog psa s lanca? Kada nekome nešto zabranjujete pa onda dobije priliku da to napravi? Moja jedina misao sljedeće tri godine je bila hrana. Samo sam se tome veselila; probudila bih se ujutro i znala da smijem jesti i jedva sam čekala da dođe vrijeme doručka da mogu uživati u svim tim okusima, ne razmišljati o kalorijama i osjetiti pun želudac…često i prepun. Nisam mogla drugačije. Hrana mi je postala neko novo utočište, neka vrsta ljubavi i uživanja. Postala sam ovisna: zaboravila sam na sve drugo, samo je hrana postojala. Moje drago voće, moja divna smokva. Valjda sam uz voće počela vezati neku slobodu, sreću, blagostanje, što god. Međutim, u tijelu je ostao onaj malo glasić koji govori da ne smijem jesti, da sam debelo krme i svako malo bi me pikao dok u isto vrijeme ja nisam mogla prestati jesti. Možete zamisliti tu borbu. Naravno, hrana je tu samo medij; nisam imala probleme s hranom već sa odnosom prema sebi i odnosom drugih prema meni. Djeca/ljudi očekuju odobravanje i ljubav no kada dobiju samo visoka očekivanja i uvjetovanja te dvije petice i jedna četvorka budu dočekane s rečenicom: 'kako si mogla dobiti četvorku?', a petica 'zašto nisi dobila pet plus?' počnu misliti da nisu dovoljno dobri. To se ponavlja kroz život i izraste u takvo čudovište da vas može doslovno ubiti. Ljudski um je zajebana stvar. Ovdje ne krivim svoje roditelje, nego je to jednostavno tako jer ljudi ne znaju drugačije. Govorim to zbog budućih roditelja.

Ponovno se prisjetiti kako voljeti sebe nije lako u svijetu koji stalno nameće ideale. Moja težnja za savršenstvom me i dovela u situaciju u kojoj sam proglašena anoreksičnom , a bogami nije je se lako riješiti. Vjerujem da javno iznošenje 'prljavog veša' sigurno ne pomaže na putu do 'savršenstva' hahaha pa mi je to totalno kul.

Moja doktorica bi govorila otkad znam za sebe: sve je to na psihičkoj razini. I zaista je.

Tijelo se jako troši kada se suočava s intenzivnim emocijama. Tijelo troši puno energije i kada probavlja hranu. Kada se nalazimo u nekoj veoma emocionalno zahtjevnoj situaciji, izgubit ćemo apetit jer tijelo treba energiju da bi se nosilo s emocijama. Nije lako nositi se s emocijama, pa ako na njih dodamo cijeli protvan krempite, tijelo će morati probavljati krempitu, a emocije će ostati po strani. Zeznuta je to stvar kada jedete i osjećate se loše što ste jeli pa onda jedete još da se ne biste osjećali loše. Ovisnost o hrani proizlazi samo i jedino iz emocionalne patnje, iz straha, nespremnosti i nesposobnosti da se suočimo s emocijama. Može se pojaviti u različitim oblicima i veličinama, ali dokle god ne počnemo voljeti i cijeniti sebe, ovisnost će se nastaviti i nećemo moći voljeti i cijeniti sebe. Začarani krug. Dokle god živimo samo u materijalnom svijetu, ovisnost će biti tu.

Nakon komentara na video u 24 sata sam još jednom shvatila koliko su ljudi ovisni o hrani. Iako nisam nikoga osudila niti ikako nametnula svoj način prehrane gledateljima, dobra većina se osjetila napadnuto i uvrijeđeno.  Iako to tako ne izgleda među 'normalnim' iliti običnim ljudima, svi se poistovjećuju sa svojom prehranom. Kad im spomeneš išta u vezi njihove prehrane, brate mili, kao da si im cijelu obitelj pobio. Pa kada vam drugi puta kažu da ste kao sirovi vegani opsjednuti hranom, ne brinite, i drugi su. Što je najbolje, većina se ne bi odrekla svog 'mesa' ni za živu glavu. Doslovno. Imam jednog takvog u obitelji: rekao je da će radije umrijeti i jesti što želi nego tu pasti neku travu. Hrana mu je toliko važna da je se ne bi odrekao ni pod cijenu života. Ako ikad vidim da moja prehrana ne funkcionira, ma bacit ću sve neka ju voda nosi i tražiti neko drugo rješenje, umjesto očajnički se držati za neki način prehrane kao da je to jedino na svijetu. Ionako ne postoji savršena ili najzdravija prehrana, postojite vi, sada, i ono što je vama potrebno ili dostupno te način na koji ćete doživjeti svoju situaciju.

Vrijeme je da počnemo razrješavati sve te nakupljene emocije u nama. Vrijeme je da prestanemo mrziti sebe. Tako ga uzimamo zdravo za gotovo da zaboravljamo koliko je naše tijelo ustvari čudesno. Toliko smo ovisni o njemu da zaboravljamo da mi nismo samo tijelo. Toliko smo uvjetovani tuđim reakcijama i osudama da zaboravljamo da nas nitko ne može osuđivati. Sve tuđe reakcije su odraz njihovog vlastitog odnosa prema sebi. Na kraju, svi su ionako fokusirani samo na sebe pa čak i u odnosu prema drugima. Savršenstvo kojem mi težimo je ljudska izmišljotina utemeljena na iluzijama. To savršenstvo nije trajno, ono se mijenja kroz povijest i kroz kulturu. Ispod tone civilizacijskih naslaga svi smo savršeni. Znam to.

Kako se riješiti ovisnosti o hrani? Ne pokušavajući. Osvijestite svaku svoju radnju i budite prisutni. To će vam svi reći. Meditacija. Bivanje u trenutku. Prepuštanje i dopuštanje. To je jedina istina. Jednostavna, a tako teška za postići.

Komentari....oh, komentari...

Znam da čekate novi nastavak teksta o ovisnosti o hrani, morat ćete pričekati još koji dan, bilješke su mi u ZG-u lol. Nego, prije toga, htjela sam se osvrnuti na reakcije na video za 24sata. Ustvari....ovo je svojevrsni nastavak tog teksta...

Tko nije vidio o čemu se radi, postam ga ovdje. Zvuči kao da je najkontroverznija stvar na svijetu, a u biti samo govorim da jedem voće i povrće. I to je šokantno. Toliko šokantno, štoviše, da se veliki postotak (jako veliki) ljudi koji jedu tzv. normalnu hranu, osjetio izravno napadnutim mojim izborom.

LINK na video

Naime, video u kojem govorim o svom osobnom izboru, ni u kojem trenutku govoreći da je on ispravan put (ili ispravan put za sve) te samo dijeleći svoju priču, je generirao kod ljudi očite osjećaje ugroženosti i manje vrijednosti, potrebu za obranom vlastitih uvjerenja, iako ona nisu bila napadnuta niti u jednom trenutku, tako da se okrenu onoj "napad je najbolja obrana", agresiju, primitivizam i najgori balkanski šabanizam. Nakon što vas zapljusne lavina takvih komentara pitate se "pa gdje ja živim pobogu?" i pošaljete puno ljubavi svojim prijateljima, poznanicima, alternativcima i "lijenim" studentima filozofskog koji su oko vas stvorili jedan lijepi balončić liberalizma i prihvaćanja. Naravno, onda se priberete i shvatite, pa da, u rvackoj, na Balkanu, u civilizaciji koja još uvijek vjeruje da priroda funkcionira prema principu "tko je jači taj kvači" odnosno da za  preživljavanje morate nekoga ubiti, poraziti, pokoriti, izdominirati itd, itd. I onda po tisućiti put nastupi dobri stari facepalm. Đizs.

No prije nego krenem u detalje, svemir uvijek napravi balans, tako da se hrpa vas javila s krasnim komentarima, podrškom i interesom za "drugačije". Pa eto, hvala vam, dajete nam svima nadu da postoji  budućnost (jer s ovim drugima je baš i nema haha).  

Još jedna stvar koju sam shvatila je da često ne vidim šumu od drveća. Naravno, to je zato što se nalazim u prilično uskoj niši kao što je sirovo veganstvo i to ono povezano sa permakulturom i duhovnošću što ga čini još alternativnijim, i obraćam se ljudima unutar te "subkulture". Sve više se odmičem od tema sirove hrane kao hrane i idem prema psihologiji i duhovnosti jer kako se ja osobno odmičem od određenih interesa, tako i pišem. Recepti mi se ne pišu jer ja tako ne jedem. Prijatelj misli da je ekstremno i da brijem jer ne volim miješati namirnice, raditi smootije i slično i volim uživati u okusu tog jednog voća ili povrća. Bilo to tako ili ne, volim pojesti breskve takve kakve jesu, pa paradajize, pa krastavce ili grickati malo jedno, malo drugo ako već miješam. To je moj osobni izbor i ne namećem ga drugima. Tko voli piti smoothije neka ga pije, nije ništa lošiji ili bolji od mene, više mainstream ili ekstreman. Koga briga brate mili! Ako volim jesti lišće, jesti ću lišće, ako sam koza ili krava kako kažu komentari, pa ostavite me da pasem u miru. Me-e-e-e-e (draže su mi koze, fala).  Zato kuharica koja je objavljena ostaje jedina kuharica koju ću napisati i mislim da bi tako trebalo i biti. Ona vas osposobljava da sami smišljate svoje recepte, a to i je poanta učenja nekoga: da ga učinite samostalnim i da se on dalje može razvijati. Čemu pisati kuharice tako da štedim na informacijama i "tajnama"? Ok, znam: da zaradim. Ali znate da ne brijem na kapitalizam. Tko voli, neka izvoli.

Danas sam za večeru napravila salsu s breskvama, i na to sam se natjerala čisto da vam stavim neki recept već jednom...i radeći ju jela namirnicu po namirnicu haha; volim breskve nepomiješane ni sa čim i bok. Ali ne brinite, salsa je bila fina, i kada se vratim u ZG keljim sliku i recept (jer sam, naravno, zaboravila ponijeti kabel za fotić hah...). Sad sam opet otišla u digresije... kako je to moguće haha?

Dakle, ja, šuma, drveće... da, obraćam se jednoj maloj grupi ljudi koju volim najviše na svijetu, jer su prekrasni, jer imaju potencijala, jer im želim pomoći koliko mogu i jer oni meni pomažu, jer želim da sadimo drveće i pričamo s njime i da ono daje plodova da je to čudo jer osjeća našu ljubav, jer želim da ostvarimo svoj potencijal kao ljudska vrsta, jer želim slušati šum lišća i zvuk vjetra, jer želim osjećati toplinu sunca na svojoj koži, jer se želim ujutro probuditi i osjetiti miris rose, zemlje, trave, života... jer želim osjećati mir i biti sretna. I ne, neću se prilagoditi masi i pisati za njih i vući ih za rukav i govoriti, "ali ako se ne probudimo sve će otići u pizdumaternu" (pardon my French). Jok, won't do that. Neću im pisati recepte za zdrave torte da bi si oni našli zdraviju zamjenu za Švarcvaldicu. Ima drugih koji to rade. I neka rade, lijepo od njih. Od zdravije torte može se doći do šume hrane, samo je pitanje hoće li se doći ili neće. Ako ne idemo dalje od pisanja recepata i pričanja kako je voće i povrće zdravo, neće ni oni moći ići dalje.

WARNING: DIGRESIJA (ali bitna)

Pišem ja ovo iznad, uđe mama u sobu i kaže kako je sad gledala što se zapravo događalo kada je bomba pala na Hirošimu. Kaže ne može vjerovati što čovjek čovjeku može napraviti. Ljudi...muškarci, žene, djeca... gorjeli su, vrištali, doslovno se raspadali, a drugi su to slavili. Pobijedili smo kažu. U čemu ste pobijedili? Kako? Neka mi netko objasni. Lako je pritisnuti gumb dok ne vidiš što se događa. Lako je apstrahirati vlastiti čin i proglasiti ga nečim zapravo praznim, a tako zavodljivim za ego kao što je "pobjeda". Mi i oni. Neprijatelji. Druga strana. Idemo u rat protiv neprijatelja. Idemo ubijati ljude koji nam nisu ništa učinili, koji su isti kao i mi, marionete nekakvim umobolnim političarima i vođama s megalomanskim idejama i egom većim od univerzuma (s time da nisu ni oni oni, a mi mi, jer svatko od nas ima potencijal da postane HItler i da postane Gandhi). Kako smo si dopustili da dođemo do te najniže razine postojanja? Kako smo si dopustili da postanemo Hitler? A busamo se u prsa kako smo napredni. Pokažite mi napredak. Ako mi netko spomene primitivna plemena koja bruse djeci zube, ili primitivne zemlje u kojima žene nemaju pravo glasa, Indiju u kojoj je iživljavanje frustriranih policajaca bili bilo kakvih jadnika s malo više "moći" nad siromašnim ženama normalna stvar, neka si odmah zavali šamar da mu ja ne moram. Neka pogleda slike iz Hirošime, konc. logora, umiruće Afrikance i Indijce, trgovinu ljudima, masovnu krađu resursa i osnovnih ljudskih potreba kao što je ona za pitkom vodom (ne, Coca-Cola i ostale kompanije i co. uopće nemaju veze s time, daj mi još jednu zdjelicu Nestleovih pahuljica jer ja sam dobar građanin koji nije nikome naudio i zgraža se nad primitivcima),  neka pogleda žrtve Černobila i ostalog radioaktivnog i toksičnog otpada... ustvari, neka se sjeti svojeg susjeda ili člana obitelji koji je umro od raka, neka pogleda sebe koji pije cijeli arsenal tableta, kupuje proizvode koje radi jeftina (dječja) radna snaga tamo u zemljama Trećeg svijeta za tako male pare da to ne možemo ni zamisliti...sve je to proizvod našeg napretka. Jeftine stvari? Da, čujem već sljedeću misao: "moramo kupovati jeftino i nezdravo jer nemamo novaca za išta drugo." Well good, sad znate kako se osjećaju siromašne crnačke zajednice, ostatci Indijanaca u rezervatima, Aboridžina ili amazonskih plemena kojima su uništili domovinu jer trebamo još malo nafte, soje i kukuruza da bismo upogonili svoje ustvari luksuzne živote i napunili trbuhe finim odrescima, čipsevima i gaziranim pićima i ostalim čudima. Ali mi smo jadni tu u rvackoj ili gdje god i doživljavamo nepravdu jer nas političari pljačkaju bla bla. Aha, doživljavamo ju jer ju svojim postupcima hranimo. Začarani krug. I onda smo sjebani i ne možemo se maknuti od zavisti, ljubomore, mržnje, paranoje, straha, najnižih emocija koje možemo imati i od misli koje idu otprilike: hrana-cuga-seks. A jesmo napredni brate mili, treba nam medalje svima dati.

Pa vi sudite primitivna plemena, Indijce, Muslimane ili koga god... bolje tišina. Pa vi sudite mene; pa sudite mesojede; pa sudite debele i bolesne koji si ne mogu pomoći; pa sudite političare jer su nas okrali i Obamu jer šalje dronove na nevine civile. A ne, ne, ne. Ššššššš... Ajde sad malo stati pred ogledalo, pogledati u sebe. Toliko smo sebični i stalno razmišljamo o sebi, a nekako zaboravimo zaista razmišljati o sebi. Ovo je društvo koje smo napravili. Ovaj ludi civilizacijski primitivizam je odraz naših djela.

Zanimljivo je kako u tim svojim digresijama opet dođem na ono što sam htjela reći...

Zbog ovog svega gore ja ne vidim šumu od drveća. Šuma je prevelika da bih ju vidjela. Zbog toga se obraćam jednoj maloj grupi ljudi. Zbog toga njima pričam o ovisnosti o hrani. Ne možemo mijenjati svijet, ne možemo mijenjati mase. Možemo mijenjati samo sebe i utjecati na one koji su na to spremni. Što da pišem blog (iako ga ja pišem za sebe, ne za vas haha....) za one koji su se razbacali raskošnim komentarima na onaj video? Pa nisam pukla. Počela sam pisati blog sa željom da promijenim svijet, pisala sam ga zbog ostalih, htjela sam doprijeti do što većeg broja ljudi, ali kroz godine sam naučila da je to totalna glupost. Da sam to onda sebi rekla, ne bih razumjela. Da ja sada pričam nekom odojkoljupcu koji samo misli o hrani i seksu o ovisnosti o hrani, duhovnosti i šumu lišća? Pa uzeo bi taj odojak i opalio me njime. Napisao bi mi u komentaru da sam nadobudna glupača, koza, izbušena luđakinja (umetnite bilo koji od komentara). Kužite što želim reći? Ljudi čuju ono što su spremni čuti i meni je puno dragocjenija skupina ljudi koja može čuti i koja će napraviti promjenu. Svakako sve odlazi kvragu, ne možemo to zaustaviti niti bismo to trebali. Šteta je što povlačimo hrpu ljepote za sobom, ali tako mora biti. Promjene se događaju, a oni koji ne mogu pratiti će ostati u svijetu koji ide kvragu. Zašto da se borimo s vjetrenjačama kada se možemo fokusirati na ono konstruktivno i dobro?

Sreća prati hrabre. Budimo hrabri. Živimo u društvu straha, i vidite gdje nas je to dovelo. Pustite strah, on je društvena tvorevina. Ja to sada radim, i zato vam ovo pišem. Više nemam potrebu za stvaranjem imidža, nije me briga što će tko misliti jer je to njegova misao nije moja. NIje mi bed priznati da je strah još uvijek tu, ali ga otpuštam i mogu vam reći da je to odličan osjećaj! Strah gleda samo vanjsko, gleda na druge, osuđuje. Strah je ego. Hrabrost je okrenuti se sebi i zagledati se u sebe, jer to je jedino što imamo. A onda nađete čudo!

A komentari? Tužno je, ali je tako. Svaki komentar je odraz te osobe. No kakve to veze ima s ovisnošću? Ako vam sad nastavim pisati post će biti prevelik haha. Ali taman će se uklopiti u sljedeći obećani nastavak pa ću ga sačuvati za nastavak.

No još jedna stvar koja me više pogodila su komentari i svađe unutar grupa sirovih vegana, vegana, ili ljudi koji se smatraju malo "naprednijima". Ne možemo agresijom mijenjati agresiju. Nema mi i oni. Ne idemo u rat. Ne možemo ponašanjem koje je uzrokovalo sranja ta sranja promijeniti. Jednostavno neće funkcionirati. I kakvo je to osuđivanje ljudi koji jedu meso? Pa svi smo ga mi jednom jeli. Koliko vam je trebalo da se osvijestite? Zamislite sebe tada i nekakvog agresivnog vegana koji vas naziva lešojedom. Negativni komentari su djelomično nastali zbog takve ekipe. Kad ljudima kažete "vegan" odmah proradi taj stereotip o agresivnom mršavcu koji zaustavlja ljude na ulici i prodikuje im. To je totalno out, who does that? Samo opravdavamo stereotipe i radimo još veći jaz te se ljudi koji su ionak sjebani, puni frustracija i strahova osjećaju još ugroženije. Mudro birajte kome ćete što govoriti. Ljudi čuju ono što su spremni čuti, ne ono što govorite. Ne možemo promijeniti svijet ako ne mijenjamo sebe. Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu. Uči se iz primjera. Znate onu teoriju koju nikako u školi niste mogli nabubati jer vam nije imala smisla? Onda vam netko objasni na primjeru pa shvatite. E to je to.

Da ne duljim... kratko...a mediji kao mediji, samo senzacija pali. Takav je naslov, takav je i članak (dobro, članak malo manje, hvala ti Petra što si ga pisala ti, a ne netko drugi jer mogu misliti kako bi to zvučalo haha). Tko se odrekao ičega? Nisam ništa izgubila, samo sam dobila. Ne postoji odricanje, postoji samo dobivanje. Već iz tog naslova vidite u kakvom je stanju društvo... samo gubitak. Time odmah izvlačite iz ljudi onaj strah: morat će nešto izgubiti, nečega se odreći. No, od medija ne možete drugo očekivati, tako da je ipak dobro. Sve je dobro.

Pis (grašak i mir)

(damn those hippies, znam...)

Figgy 

Ovisnost (o hrani) vol.2: traženje dubinskog uzroka

Nemam pojma što sam sve pisala u zadnjem postu, ali ovo će biti neki nastavak jer je tema aktualna kako za mene, tako i za većinu ljudi vjerojatno. Na kraju krajeva, hrana nije glavni lik u ovoj priči, to može biti bilo koja stvar koju koristimo da bismo utješili svoje povrijeđeno biće, no u puno slučajeva je to ipak hrana. S druge strane, ona može postati pravi diktator kada dopustimo sebi da joj dopustimo da upravlja našim životom, radilo se o sirovoj hrani ili bilo kojoj drugoj. A iza svega toga stoji toliki potencijal u nama koji cijelo vrijeme niječemo i ne dopuštamo mu da izađe, samo zato jer su nas učili da on ne postoji…

No, ajmo ispočetka… vratila vam se ja iz Danske, sa Fresh Food Festivala. Iskustvo putovanja, upoznavanja novih ljudi i novih situacija, pa bilo i ovako „sterilno“ kao organizirani festival, vas vraća u stvarni svijet. Pod „stvarni svijet“ ne mislim ovaj šou za koji govorimo da je stvarni svijet, već na ono istinsko shvaćanje života i sebe. Daje vam hrabrost, vjeru u sebe, mijenja perspektivu i djeluje kao plodno tlo za rast, odnosno vraćanje sebi. Susreti s nekim ljudima su me potakli da zagrebem još dublje u temu, suočim se s onim što mislim da sam ja i shvatim da to nisam ja. Hah, koje spoznaje, a još ni ne meditiram haha…

Izvorno konektiranje u Danskoj ;)

 Nevjerojatno što smo napravili od civilizacije i društva… pa valjda smo otišli toliko u krivom smjeru da ne kužim kako ne hodamo unatrag. I onda kada se sjetim da živimo u tom čudnom svijetu koji smo stvorili, kao u nekom balonu odsječenom od stvarnosti i da si sami stvaramo ta očajna i patnička stanja u kojima se nalazimo. Toliko smo moćni, a tu moć koristimo da bismo se uništili…doslovno; na individualnoj i kolektivnoj razini. Jedino što znamo njegovati je svoj ego, majmuna… peruckamo ga, lickamo, češljamo, vežemo mu mašnice, dobro ga hranimo, mazimo i pazimo. Društvene mreže su idealno oruđe za to. Nadam se da se ne ljutite što nikome skoro ništa ne lajkam i ne komentiram (tu i tamo se potrudim), ali brate mili, to ego paradu sve teže gledam. Znate onu „majmun radi što majmun vidi“? Ne treba mi majmun tabati staze po kojima više ne želim ići, pa čim se uhvatim u misli koja me vuče natrag u taj svijet, odmah gasim Facebook, bok. Nije dobro za moju psihu, bar ne još. 

Facebook može biti odlično sredstvo prikupljanja i dijeljenja informacija, no prije nego podijelimo „informaciju“ zašto se ne bismo pitali sljedeće pitanje: „Zašto dijelimo tu informaciju? Što očekujemo od toga? Što ako ju ipak ne podijelimo?“  Većina postova, odnosno informacija koje dijelimo su „ego boosteri“, morate to priznati. Ali što je ego uopće? Prije sam ga zamišljala kao nešto što pokušava biti superiorno, voli se kititi i pokazivati, kao nešto veliko i prijeteće s negativnom konotacijom. Znate ono kad ekipa mora kupiti najskuplji auto i odjeću da bi se pokazala, a ima minus na računu ko…pa Hrvatska… uglavnom, valjda ste shvatili na što mislim. U jednom trenutku bih rekla da je to ego. Ego je bio nešto loše čega se moramo riješiti. Sada kada razmislim o tome, bez osuđivanja (jer samo ego osuđuje), ego je samo potreba za priznanjem. On nije ništa gadno i napuhano na steroidima, i ljudi to ne rade jer se osjećaju superiorno (ili se žele osjećati superiorno… dobro, to možda malo, ali to nije dubinski razlog) nego samo zato što žele biti priznati; „hej tu sam, postojim, molim te primijeti me i daj mi razlog da postojim (jer sam toliko udaljen od sebe da trebam druge da bi potvrdili moje postojanje).“ Možda ovo vrijeđa nečiji ego, ali pokušajmo prijeći preko barijera koje smo si postavili civilizacijskim normama i priznati si da sve što radimo radimo samo da bi nas netko volio; samo zbog potrebe za ljubavlju. Imam mali problem s tom riječi jer su njeno značenje, odnosno asocijacije i osjećaji koji se javljaju pri pomišlju na tu riječ, obojeni civilizacijskim/društvenim standardima koji su potpuno krivi i ne podržavaju život. 

Eto sad mi je palo na pamet! Ništa što radimo na podržava život; naša uvjerenja ne podržavaju život! Podržavanje i održavanje života je temelj na kojem priroda funkcionira. Život se održava i podržava ljubavlju. Mi gledamo na ljubav i emocije kao na nešto za slabiće; svi znamo da ako želimo biti jaki i neovisni, ako želimo da nam se ljudi dive i poštuju nas, ne smijemo pokazivati osjećaje. Hell, ne smijemo ih ni imati! Ako nekoga volimo, otvaramo si prostor da budemo povrijeđeni, da nas ta osoba napusti, prevari, izigra… Jao, pa lupila bi nas sve kolektivnom lopatom! Krećemo od krivih pretpostavki! Društvo predstavlja ljubav kao igru ega, a ona je sve samo ne to. Onaj tko voli ne može biti povrijeđen i izigran. Ljubav nije ovisnost i potreba našeg ugroženog bića za priznajem. Nemamo pojma što je ljubav jer ju nismo iskusili! Ona ne postoji u našem društvu, a ako ne postoji što će onda podržavati život? Sunce ne sja jer nešto očekuje od nas, kiša ne pada jer očekuje da joj se divimo, zrak nije tu da bismo ga mi disali i onda postali inženjer jer on to želi od nas. Da imaju uvjete pod kojima nam se daju, mislim da bismo brzo nestali s lica Zemlje. Umjesto toga oni su tu i njeguju život. I meni se samoj nameće milijun „logičkih“ pitanja, ali mislim da sam na nekom dobrom tragu… nešto mi govori da je to bezuvjetno bivanje, odnosno ispunjavanje svoje svrhe upravo ta ljubav, ili šta god… Ta neka sila koja podržava život. 

 E da! Znam! Primjer! Dakle, ako dobivate tu silu, vi rastete, bivate sretnima i na kraju ispunite svoju svrhu; kao biljka koja dobiva sve što joj treba da naraste. E sad, dijete treba tu silu da bi raslo, da bi se razvilo u osobu koja treba biti. Kada roditelji (kao i svemir koji nam daje uvjete za rast i razvoj…a u isto vrijeme smo i njegova djeca, njegov produžetak... ok komplicirano je...možda...bear with me…) pružaju djetetu bezuvjetnu ljubav, ono raste u svakom smislu i razvija se u zdravu osobu koja zna svoju svrhu jer je spojena sa tom silom, mudrošću, čime god, koja održava sve. To dijete ima slobodan pristup intuiciji i tom izvornom znanju koje nam je svima dano jer smo dio postojanja i ono zna; zna sebe. Ono je jako, hrabro, neovisno, nosi u sebi tu silu i cvjeta. E a kada se razna uvjetovanja upletu u odgoj pa ćaća želi da dijete bude ono što on nikad nije uspio biti, školuje ga, hrani, brine o njemu s tom namjerom u glavi (naravno, to ne mora biti svjesna namjera, često ni nije, već se nalazi duboko u podsvijesti), onda nastaju problemi. Ako dijete ne ide željenom stazom, roditelji su povrijeđeni, govore mu kako se bi ili ne bi trebalo ponašati, što je loše, a što je dobro i kada se dijete ne ponaša u skladu sa zadanim normama, biva kažnjeno, odnosno zakinuto za odobravanje i potvrdu; zakinuto za onu silu koja mu treba da bi raslo. Zamislite dijete, odnosno sve nas, kako smo usmjeravani kroz život i kako moramo ispunjavati tuđa očekivanja i želje koji se kose s onime što mi duboko u sebi osjećamo. Prvo ćemo izgubiti tu vezu sa sobom jer nas cijelo vrijeme odvraćaju od nas samih, pa ćemo početi ispunjavati tuđa očekivanja nadajući se potvrdi i odobravanju te postati ovisni o njima jer nam oni postaju jedina smjernica u životu. 

Dijete se uči nekim zakonima materijalnog života tako da gleda reakcije roditelja i iz njih uči što je „dobro“, a što „loše“; opasno ili sigurno. Iako vjerujem da imamo urođeno znanje, za neke stvari trebamo potvrdu roditelja. Možda nećemo odmah znati da nas vatra može opeći, ali kada vidimo roditeljevu reakciju na vatru, naučit ćemo da nije dobro gurati ruku u nju. Kažu da dijete, prije nego pristupi nečem nepoznatom, uvijek gleda reakciju roditelja. Ako je nešto dobro, dobit će potvrdu odnosno odobravanje da nastavi s time, a ako nije, onda će ga nekako roditelj spriječiti u tome. Za sve što radimo trebamo odobravanje roditelja u početku, a kasnije postajući ovisni o tome, tražimo i odobravanje drugih. Roditelj daje odobravanje za stvari za koje misli da su ispravne ili dobre za njegovo dijete što, naravno, ne mora biti tako u stvarnosti. Oni su već uvjetovani reakcijama njihovih roditelja i često se ne mogu „spojiti“ na tu izvornu mudrost i slijediti put koji je namijenjen za njihovo dijete jer jednostavno nisu u konekciji sa sobom. Kako su djeca „produžetak“ roditelja, doslovno, roditelji žele samo najbolje za svoju djecu, odnosno za sebe; žele ispuniti svoju svrhu kroz dijete. Stvari se počnu komplicirati kada u neshvaćanju da smo svi različiti i da je svatko s nekim drugim razlogom ovdje, pokušavaju usmjeriti dijete na „pravi put“ primjenjujući svoje životno iskustvo koje im nije omogućilo rast. Naučili su da su neka ponašanja loša i vide ih kao loša kod sebe pa tako ne daju odobravanje svom djetetu za ta ponašanja. Dijete, s druge strane, treba odobravanje roditelja i učinit će sve da ga dobije, jer tim odobravanjem dobiva ljubav, odnosno tu silu potrebnu za rast. No! Kada se uvjeti koji omogućavaju tu silu kose sa onim što djeca osjećaju u sebi, e ona imamo problem, odnosno dobivamo sve nas ovakve kakvi jesmo… Onda smo depresivni, bolesni, nezadovoljni, opterećeni jer radimo sve da bismo dobili odobravanje, odnosno ti ljubav/silu/THE FORCE young Jedi (referenca na film koji nisam ni gledala…da, nisam!), a radimo ono što se kosi s našom svrhom i osjećajem ispravnog u nama i zato smo takvi. Začarani krug! Jesam ja to dobro objasnila?

I onda stvorimo društvo, odnosno sistem koji isto tako funkcionira jer je sistem, odnosno društvo, refleksija pojedinca, koji ne podržava život! Ne podržava rast. A kada pogledate stanje u kojem jesmo, mislim da je prilično jasno da se život ne podržava (bolesti, ratovi, glad, sumanuto iskorištavanje resursa, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta itd). A zašto se ne podržava? Jer nema sile koja ga podržava, ostala je negdje iza svih uvjetovanja i nerazumijevanja. Eto, zato sve ide kvragu… ne zato jer je kapitalizam sranje, on je samo materijalizacija ljudske svijesti, kao i sve ostalo. 

Dakako, nisu roditelji krivi, oni samo žele da njihovo dijete bude savršeno i sretno, no stvar je u tome što ne znaju što znači sreća. Nisu dobili bezuvjetnu ljubav koja bi im omogućila sreću i rast. Kako ćete nekome dati ili govoriti o onome što niste iskusili? Nikako! Kako da ti dam ljubav kada ju nisam iskusila? Kako da ti prenesem to što nisam sama doživjela? Mogu pokušati prenijeti ono o čemu pričaju ili ono što sam naučila da je ljubav, ali to će biti ili moja interpretacija ili interpretacija nekog drugog tko je čuo o ljubavi, a nije ju iskusio. Pa se to tako prenosi generacijama i dobijemo nešto sasvim stoto. Sve to „znanje“ koje naše društvo ima i koje prenosi mlađim generacijama… ma piš' ga v rit(!), moj bi dida rekao… ako nije znanje iz iskustva, ne zanima me. Blebećemo o nečemu kao papige, a nemamo pojma. Ha! Kako je sve povezano, isss kako sam ovo dobro skinula haha. Zakoni koji vrijede u svemiru vrijede svugdje, pa čak i u našem ekonomskom sistemu. Ako ste se izgubili u mojim asocijacijama… referenca je na jedan od postova u kojem sam rekla da nema smisla slušati nekoga tko vam priča o sirovoj hrani ili bilo kojem učenju, a nije to iskusio. Ta osoba vam ne može prenijeti znanje jer ga nema. Isto kao što vam roditelj ne more prenijeti ljubav, barem ne onu pravu, jer ju nije dobio i iskusio. Prenosili su nam samo ono što su njima njihovi roditelji dali pod tim nazivom. 

Uh… ovo je bilo samo objašnjavanje koncepta ljubavi, da znate na što mislim kada kažem ljubav iliti sila. Samo se sad moram prisjetiti u kojem sam to točno kontekstu pisala pa da mogu nastaviti haha….

(scrollanje gore u tekst)….

…

…

…

Ahaaaa ego i ljubav. Da… dakle, sav taj Facebook razvrat i bilo koja forma tzv. „ego-tripanja“ jer ustvari potreba za odobravanjem, odnosno potreba za ljubavlju, odnosno potreba za tom silom koja će nam omogućiti rast. Razmislite kako se osjećate kada dobijete „lajk“ na fejsu… rastete, šta ne? Sljedeći slika, ili status sigurno neće biti neki koji neće generirati odobravanje. Čak i kada idemo alternativnim putem, tražit ćemo potvrdu svog životnog stila, potvrdu sebe, samo ovaj put od manje grupe ljudi, ali opet ćemo tražiti potvrdu; potvrdu da nešto vrijedimo, da smo na dobrom putu, da nas netko podržava. Navikli smo se oslanjati na tuđe reakcije i time stvarati sebe. Doslovno. Još jedan začarani krug. 

Uvjetovani smo tuđim reakcijama. Možda će neki reći da ih nije briga što drugi misle, ali morat priznati da vas je briga što misle oni koji misle slično vama. Uvijek će vas biti briga što netko misli, pogotovo osobe do kojih vam je stalo. Ako one ne daju odobravanje, tražit ćete ga negdje drugdje. Kada vam netko kaže da ste lijepi, osjećate se ljepše i zaista postanete ljepši (jer tijelo prima signal da je lijepo i sretno) ili koju god usporedbu povučete. Znate onu Shillerovu dramu koju smo čitali za lektiru, „Razbojnici“? Super mi je bila ta knjiga. Radi se o dva brata Karlu i Franzu. Franz je ljubomorno govno koje želi nasljedstvo za sebe pa uvjeri oca da je Karl počinio neki zločin i tako okaljao obiteljsko ime. Kako je Franz dobro smislio tu laž svi povjerovaše u nju, a Karl je u svom revoltu postao upravo ono za što ga je Franz optužio, iako potpuno nenamjerno. Poanta, reakcije drugih ljudi uvjetuju naše ponašanje više nego si to želimo priznati. Dakako, to je zato jer nismo u vezi sa sobom, jer nismo dobili i jer ne dajemo tu ljubav koja bi nas učinila jakima i neovisnima. Tada znamo što je dobro za nas i što je ispravno te nas nikakvo društvo ili drugi ljudi ne mogu skrenuti s puta. 

Ovo je trebao biti post o ovisnosti o hrani, ali doći ćemo i do toga. Osim toga, mislim da već sada možete nazrijeti neke poveznice, ali ako ne, čitat ćete u nastavku. Ovo je bio potreban uvod jer mi nema smisla pisati o ovisnosti o hrani ako ne tražim pravi uzrok. I onda tražeći uzrok odem na novu temu. Tako je izgledalo i moje pisanje diplomskog… no, kada znate uzrok, možete liječiti bolest. Ublažavanje simptoma je out, nemamo vremena za to. Jel kužite kako se sve nekako brže događa? Klimatske promjene, izumiranje vrsta, promjene u ljudskom društvu i ljudskim tijelima… a um i svijest nam stoje na mjestu ili nazaduju. Vrijeme je da ubacimo u brzinu, jer tko ne bude mogao pratiti novi ritam, ostat će pozadi. Još jedan prirodni zakon govori da opstaju oni koji se mogu prilagoditi, a mi trenutačno imamo dva izbora: prilagoditi se današnjem društvu i razboljeti se i umrijeti od stresa i nezadovoljstva ili vratiti se sebi i prirodnim zakonima. Pa vi birajte… nema između. 

Nastavak slijedi…

Iliti kako bi Frank Zappa rekao…

 

Word!