Monday, October 14, 2013

Čemu ovaj blog? Intro...

Evo i mog prvog "posta"...jeej! Nakon mog Facebook albuma sa slikama sirove hrane i receptima, odlučila sam napraviti nešto kao malo ozbiljnije u obliku bloga, možda radi lakše dostupnosti sadržaja.

No koja je zaista poanta iza ovog bloga? Iako se tako može iščitati iz naslova, to nije promoviranje potpuno sirove hrane, što ne znači da ne mislim da je sirova hrana najbolja moguća opcija, no uvijek je potrebno uzeti u obzir kontekst u kojem se djeluje, što ljudi jako rijetko rade. Naime, ljudska civilizacija se ne nalazi u vakumu, izdvojena od svih prirodnih faktora koji itekako utječu na njen razvoj i djelovanje, već se nalazi u globalnom Zemljinom ekosustavu, što bi na mikrorazini značilo da neka ljudska zajednica živi u nekom ekosistemu, na određenom geografskom području u određenoj klimi. Eh sad, čemu sve ovo? Pa eto, mi u Hrvatskoj živimo na području kontinentalne i mediteranske klime (blago vama na moru!) u kojoj možemo uzgajati kulture prilagođene tom području...logično. Isto tako je i logično da bismo se trebali hraniti  kulturama koje ovdje rastu. No ta je logika davno pala u zaborav, pa je sasvim prirodno otići u supermarket i u pola zime kupiti rajčicu ili jagode iz Južnoafričke Republike i banane iz Ekvadora. Vjerujem da oni koji su okusili pravu rajčicu iz vlastitog vrta, nikad neće htjeti kupiti rajčicu koja je proputovala pola svijeta i došla lijepa, crvena i izglancana u supermarket i može još stajati tamo mjesec dana, a ima okus kao mokri karton. Možda ju neće kupiti zbog nepostojećeg okusa, a i možda ju neće kupiti jer im nije jasno kako ta monstruozna rajčica može prijeći toliki put i ostati čitava. Nešta tu ne štima...Tako je i sa ostalim voćem i povrćem. Meso i prerađenu hranu u obliku čipseva, čokolada i ostalih grickalica kao i druge "hrane" u čudnim oblicima neću ni spominjati, pošto to ne smatram hranom i mogla bih napisati knjigu o tome (možda jednom neki post), a da ne pričam o industriji i neodrživosti. Tako da ćemo se zadržati na voću i povrću. I gdje tu uskače sirova hrana? Pa eto, tu gdje možete otići u supermarket i nakupovati hrpu voća i povrća od svugdje u svijetu i reći: Jej, ja se super zdravo hranim! Hmmm, pa teško. Nije samo problem u tome što je to voće i povrće puno pesticida i svakakvih kemijskih pripravaka koji osiguravaju da ta hrana dođe u krasna i tvrda na police, ili što je potpuno nezrela pa i ne sadrži nutrijente koje bi trebala (a da ne govorimo o samom načinu proizvodnje, hibridnom sjemenu i pitanju je li uopće ta biljka vidjela sunca) pa sve to negativno utječe na vaše zdravlje, već je (meni) veći problem u posljedicama koje takva proizvodnja ostavlja na okoliš. I to ne samo proizvodnja, već i transport hrane sa jednog kraja svijeta na drugi. Umjesto da kažem da nije važno samo vaše zdravlje, reći ću da vaše zdravlje ovisi o zdravlju ekosustava u kojem živite, a svi živimo na planeti Zemlji. Lakše bi bilo pričati o manjim, lokalnim ekosustavima, o šumi, livadi, pa čak i Slavoniji, Istri itd...pa može i Srednja, Južna Europa, no svi ti ekosustavi su međusobno zavisni, pogotovo danas kada ljudi imaju toliku moć da njihova djelatnost negdje u sjevernoj Americi utječe na situaciju u južnoj Africi. Prihvaćajući odgovornost za vlastito zdravlje, prihvaćate i odgovornost za zdravlje planete. Tako je nemoguće kupovati (ono što je moja najveća boljka) banane iz Costa Rice i govoriti da vodite zdravi život. Jer ćete sami, jednom, osjetiti posljedice svog čina, a možda ih osjećate svaki dan samo što to ne znate. I u tom duhu ovaj blog...Kako prijeći preko te moralne dileme (naravno da mi je važno vlastito zdravlje, ali mi je važnija činjenica da Chiquita iliti bivša United Fruits Company drži monopol nad proizvodnjom i distribucijom banana, da izrabljuje svoje radnike i ekosustave zemalja u kojima uzgaja banane, da ima toliku političku moć kakvu ne možemo ni zamisliti...itd itd) koja se nameće samo kupovinom banana, koje su, mogli bismo reći, glavna namirnica u sirovoj prehrani? Da li sirovi vegani koji često misle da su bolji od drugih (svaka čast onima koji nisu takvi, i puno pusa i zagrljaja im šaljem) i vole im prodikovati, razmišljaju o posljedicama svog izbora? Je li bolje pojesti smoothie od banane ili kuhani krumpir sa salatom iz vlastitog vrta ili od lokalnog organskog proizvođača? Je li potrebno inzistirati na sirovoj hrani koja je u svom prirodnom obliku (koliko možemo govoriti o prirodnim bananama sa plantaže...) i tako je superiornija kuhanoj, dok je ta kuhana hrana dostupna i manje štetna gledajući sa ekološkog aspekta? Što ako se osoba sasvim dobro osjeća jedući jedan kuhani obrok na dan? Ili dva tijekom zime, a preko ljeta jede sirovo... Mislim da u tom slučaju zaista nije potrebno nekog uvjeravati da je potpuno sirova prehrana bolja za njega ili nju. No, što se događa da kada se, kao ja, ne osjećate dobro kada jedete kuhanu hranu? Hoćete li se izgladnjivati zbog moralnih obaveza, činiti ono protiv čega se borite ili se osjećati fizički loše jer vam tijelo ne reagira najbolje na kuhanu hranu? O tome još priče kasnije....

Ovo bi bio nekakav uvod, što možete očekivati, kakve dileme, rasprave i "rantove"...no uz to i hrpu recepata, većinom sirovih, nekad i kuhanih koji su uvijek veganski, sezonski, niskomasni i fini, većinom jednostavni, jeftini i održivi. Za banane ćete mi morati oprostiti...o njima još riječi kasnije...

No comments:

Post a Comment