Wednesday, October 30, 2013

Želimo li zaista uništiti sav život na Zemlji?

Čitajući članak Naomi Klein How science is telling us all to revolt opet mi na pamet pada pitanje, jesu li ljudi toliko glupi da ne shvaćaju da ovaj sistem i "business-as-usual" uništava ne samo sve vrste živih i "neživih" bića, već i samu ljudsku rasu. Jesmo li prirodno autodestruktivni? Jesmo li zasljepljeni vjerovanjem u bajke o ekonomskom prosperitetu, vrijednosti novca i neograničenom rastu. Što nije u redu sa ljudima?

Ali da sad ja ne pričam previše, donosim vam sažetak članka, koji stvarno vrijedi pročitati. Pa kaže ovako:




Naomi Klein: Kako nam znanost govori da se pobunimo

Je li naša nemilosrdna potraga za ekonomskim rastom ubija planet? Klimatolozi dolaze do nekih gorućih zaključaka

 Opustošena zemlja zbog intenzivnog navodnjavanja koje oduzima tlu nutrijente, uništava krajolik i moglo bi dovesti do ireverzibilnih klimatskih promjena. Image: Edward Burtynsky, courtesy Nicholas Metivier Gallery, Toronto/ Flowers, London, Pivot Irrigation #11 High Plains, Texas Panhandle, USA (2011)


Na jesenskom Susretu američke geofizičke unije u prosincu 2012. ružičastokosi geofizičar Brad Werner je privukao dosta pažnje svojih izlaganjem pod nazivom „Je li Zemlja sje****?“ (puni naslov: Je li Zemlja sje****? Dinamička uzaludnost globalnog upravljanja okolišem i mogućnosti za održivi razvoj putem direktne akcije). Poruka je bila jasna: globalni kapitalizam je učinio crpljenje resursa toliko brzim, praktičnim i slobodnim od svih zaprijeka da sistemi koji se baziraju na odnosu ljudske rase i planeta Zemlje postaju pogubno nestabilni. No jedan dinamički model je ipak donio tračak nade; Werner ga je nazvao „otpor“ – pokreti ljudi ili skupina ljudi koji prihvaćaju određene dinamičke modele koji se ne uklapaju u (sadašnji) kapitalistički poredak. Takvi pokreti uključuju direktnu akciju na području ekologije i ekoaktivizma, otpor izvan dominantne kulture (protesti, blokade i sabotaže domorodačkih zajednica, radnika, anarhista i ostalih aktivističkih skupina). Werner tvrdi da masovni ustanci kao što su bili pokret za građanska prava ili Occupy Wall Street predstavljaju najplauzibilnije metode kako zaustaviti današnji ekonomski poredak.
Mnogi znanstvenici su postali aktivisti potaknuti rezultatima vlastitih istraživanja. Fizičari, astronomi, doktori medicine i biolozi su zauzeli prve redove u pokretima protiv nuklearnog naoružanja, nuklearne energije, rata, kemijskog zagađenja i kreacionizma. U studenom 2012. časopis Nature je objavio članak Jeremyja Granthama, financijera i ekološkog filantropa, u kojem autor potiče znanstvenike da se pridruže njegovoj tradiciji i „ako je potrebno, budu i uhićeni“, jer klimatske promjene „nisu samo kriza naših života, već su i kriza egzistencije ljudske vrste“.

No Werner ne govori (samo) o pojedinačnim akcijama, već to da njegovo istraživanje pokazuje da je čitava naša ekonomska paradigma prijetnja ekološkoj stabilnosti. I da je osporavanje te paradigme kroz pritisak masovnih pokreta, najbolji način da izbjegnemo katastrofu. I Werner nije sam u svojim zaključcima; dio je sve utjecajnije skupine znanstvenika koje njihova istraživanja o destabilizaciji prirodnih sustava, pogotovo onog klimatskog, vode do takvih transformativnih i revolucionarnih zaključaka jer se ovdje više ne radi o ideologiji, već o potrebi da se sačuva egzistencija ljudske vrste.

Predvodnik te skupine novih znanstvenih revolucionara je i jedan od britanskih vodećih stručnjaka u klimatologiji, Kevin Anderson koji skupa sa svojom kolegicom Alice Bows upozorava da se zbog političkih odugovlačenja i slabih klimatskih regulativa (dok su globalna potrošnja i emisije plinova nezaustavljivo rasli) sada susrećemo sa tako drastičnim rezovima koji dovode u pitanje dosadašnji prioritet rasta BDP-a. Kažu da je često spominjani dugoročni cilj smanjenja emisija (smanjenje emisija za 80 posto do 2050.godine, ispod razina iz 1990.) je izabran čisto zbog političke svrsishodnosti i da nema „znanstvenu osnovu“. To je zato što klimatski utjecaji ne potječu samo od onog što se ispusti danas i sutra, nego djeluju kumulativno, odnosno, potječu od plinova koji vremenom nakupljaju u atmosferi. Upozoravaju da ako ciljeve postavimo 350 godina u budućnost, a ne u sadašnjost (što možemo učiniti da odmah srežemo emisije CO₂?) postoji veliki rizik da će one i dalje vrtoglavo rasti probijajući ta 2° „ugljikovog budžeta“ kojim raspolažemo.
Ako je vladama razvijenih zemalja stalo da ispune međunarodni cilj zadržavanja zagrijavanja ispod 2°C i ako žele poštovati principe jednakosti (što znači da bi razvijene zemlje koje su naveliko ispuštale ugljik dobra dva stoljeća morale srezati svoje emisije prije onih u kojima više od milijardu ljudi nema električnu struju), onda redukcije trebaju biti puno drastičnije i što brže. Da bi imali tek 50/50 posto šanse da ispune taj cilj (koji već sad uključuje zbir veoma štetnih klimatskih utjecaja), industrijalizirane zemlje moraju početi rezati emisije za neikh 10 posto godišnje počevši odmah. Taj cilj je nemoguće dostići današnjim tržištem ugljika i zelenim tehnologijama. Štoviše, rezovi iznad 1 posto godišnje su „povijesno bili povezani sa ekonomskim recesijama ili prevratima“ navodi ekonomist Nicholas Stern. Uzimajući sve to u obzir, Anderson i Bows zaključuju da je moguće izbjeći katastrofalno globalno zatopljenje, no nikako unutar granica koje nameće kapitalistčki sistem.
Na žalost mnogi znanstvenici ublažavaju rezultate svojih istraživanja radeći unutar sistema, a one koji su svjesni revolucionarne prirode svog „zanata“ se ušutkava i zastrašuje. U Britaniji je ova praksa sve vidljivija; Ian Boyd, glavni znanstveni savjetnik na Odjelu za okoliš, hranu i ruralna pitanja piše da se znanstvenici ne bi trebali preskriptivno baviti politikom i zakonima i da bi se trebali konzultirati sa savjetnicima poput njega prije nego izraze svoje mišljenje. 

No istina svejedno izlazi na vidjelo i više nam nisu potrebni znanstveni časopisi da shvatimo da ako nastavimo sa dosadašnjim praksama dalje ugrožavamo i uništavamo život na Zemlji, a ono što bi nam možda moglo pomoći u sprečavanju takvog destruktivnog ponašanja su upravo masovni pokreti i buđenje svijesti koji će raditi u svrhu raskidanja svih veza sa sadašnjim kapitalističkim sistemom.(druga polovica paragrafa je moj dodatak...)

Klik ovdje na puni članak

No comments:

Post a Comment