Wednesday, November 13, 2013

Kako sirovo veganstvo može spasiti svijet


Diskusije potaknute mojim zadnjim postom o preuzimanju odgovornosti i sirovom veganstvu su i mene potaknule da elaboriram što točno mislim pod terminom „sirovo veganstvo“ i prirodna prehrana i da ispravim potencijalne nesporazume. Mnogi sirovojelci vide sirovo veganstvo kao jedini ekološki osviješten i moralno najjači način prehrane. U tome se djelomično slažem s njima, no treba razlikovati način prehrane i životni stil u cjelini. Iako mnogu govore o životnom stilu, svejedno ga ne provode u potpunosti.  
 

Prirodna prehrana

 


 Postoji više vrsta sirovog veganstva, a ono koje ja smatram najidealnijim i najprirodnijim je najbliže programu zvanom 80-10-10 Douglasa Grahama, barem što se tiče samog omjera ugljikohidrata-proteina-masnoća. Kada se taj program primijeni na sirovo veganstvo, to bi značilo da većinu kalorija dobivate od svježeg voća(80%), proteine (10%) iz mekog zelenog lisnatog povrća i masnoće (10%) iz avokada, duriana, sjemenki i orašastih plodova. Veoma važna stvar je da su namirnice organske, uzgajane na ekološki prihvatljiv način, od lokalnih proizvođača (ili najbolje, iz vlastitog vrta i voćnjaka). Prirodna prehrana za ljude je upravo voće i ostala gore navedena hrana. Korjenasto povrće se već udaljava od tog ideala. Ja ga osobno ne preferiram, no zimi ga jedem jer mi je važnije da bude eko i lokalno nego (voće)uvezeno sa drugog kraja svijeta. Žitarice ne spadaju u prirodnu hranu za ljude, kao ni mlijeko, meso, jaja i ostale namirnice životinjskog podrijetla. Iako mnogi vole govoriti da su ljudi svejedi, to nije istina. Malo proučite ljudsku anatomiju i probavni sustav i vidjet ćete da je on dizajniran za probavu voća i mekog zelenog lisnatog povrća. Nemamo dovoljno jaku kiselinu za probavljanje mesa, a i zamislite samo koliko bi vam meso u svom prirodnom obliku bilo privlačno: „Mmmmm vidi kako fina kokoš trčkara po dvorištu, idu mi sline na usta kad ju vidim.“ Ne? Pa zar nismo svejedi? Kokoš bi nam trebala izgledati privlačno. Ili: „Kako samo privlačno izgleda ovo zrnje pšenice…“, ludilo. A sad: „Mmmm kako privlačno izgleda ova zrela smokva na drvetu!“ (sad mi već cure sline). Razmislite koja vas hrana instinktivno privlači. Zar nije instinkt onaj pravi izvorni osjećaj koji bi nas trebao voditi (i kojeg smo putem u visoko razvijenu civilizaciju izgubili)? Sada dolazi komentar: „Pa skuhat ćemo i moći ćemo probaviti te namirnice.“ Ne, nećemo ih moći probaviti jer nije prirodno da jedemo kuhanu hranu. Vatru je čovjek otkrio, nije rođen s njome. Ona je samo vrsta prilagodbe na date uvijete. Na sreću, čovek je jako prilagodljivo biće, i njegov organizam može podnijeti puno toga, no pitanje je do kad? Mislim da smo danas došli do te granice. Industrijska rafinirana „hrana“ je kap koja je prelila čašu. Nikad u svojoj povijesti ljudi nisu jeli toliko mesa i umjetne hrane i nikad nisu bili toliko bolesni. A nije nam ni društveno uređenje za pohvalu. Proizvodi koji se danas konzumiraju i nazivaju hranom ne samo da ne osiguravaju potrebne nutrijente, nego crpe ono malo što ih je ostalo u tijelu čineći ljude letargičnima, bezvoljnima i umornima…kako fizički, tako i psihički. A takve je ljude lako i kontrolirati zar ne? Mislim da dalje možete i sami…
Dakle, što se događa kada pređete na prirodnu prehranu? Pa, nalazite se u svom prirodnom stanju, imate normalnu tjelesnu težinu, prilagođenu vašoj građi, niste bolesni jer je zdravlje prirodno stanje tijela, imate energije, mozak funkcionira bez ikakvih prepreka (doživite ono što bi mnogi nazvali „bistrinom uma“), sposobni ste održavati zdrave ljudske odnose i osjećate pripadnost cjelini Zemljina ekosustava. No, prije nego potrčite u trgovinu po banane, pričekajte malo. Nije samo „fora“ u tome što jedete. Važno je kako to jedete i u kojem okružju to jedete. 

Što je ustvari sirovo veganstvo?

Ako je jedina promjena koju ćete uvesti u svom životu prelazak na sirovu hranu i tu ćete stati, niste ništa korisno napravili. Ni za sebe, ni za planet. Kako to?
Sirovo veganstvo nije samo način prehrane, to je način života. Da, koji klišej, ali je istina. Pravo sirovo veganstvo ne možete prakticirati sa samoljubljem uključenim na najjače, živeći u stanu, kupujući u supermarketu i kao što uvijek kažem, podržavajući današnji korporativni kapitalizam. To onda nije sirovo veganstvo, već iskrivljena verzija istog. Što je onda sirovo veganstvo osim jedenja sirovog voća i povrća? 

Dio permakulturnog vrta i šume hrane
To je kad se probudite sretni što je svanulo još jedno jutro (ne mrzovoljni jer morate na posao koji mrzite), izađete u „svoje“ (naravno, ništa nije moje i vaše, sve je svačije i sve je Zemljino, a nama je dato na korištenje i nemamo pravo to prisvajati. No u nedostatku, boljeg izraza i imajući na umu ovu napomenu, neka ostane „svoje“) dvoriše puno zelenila, stabala voćaka, cvijeća, salatica, povrća i zahvalite svemiru što ste živi. Kad živite u samoodrživoj kući napravljenoj od prirodnih materijala u zajednici koja se temelji na jednakosti i gdje ne postoje „muški“ i „ženski“ poslovi i „muški“ i „ženski“ kodeksi ponašanja, na ljubavi i razumijevanju prema svim živim bićima. Tada ćete ubrati zrelu voćku direktno sa stabla i osjetiti u njoj svu energiju sunca na kojem je dozrijevala i tada ćete dobiti sve nutrijente potrebne za ispravno funkcioniranje. Cijenit ćete i njegovati bioraznolikost jer ćete znati da je ona temelj zdravog i otpornog ekosustava. Susjed do vas će vas posjetiti sa košarom punom voća kojeg ima u izobilju u svojoj šumi hrane (više o tome u jednom od sljedećih postova), pomoći će vam kada god to bude potrebno i neće vam biti samo susjed, već i obitelj. Kada vi budete imali viškova (a hoćete), vi ćete ih njemu darovati i tako ojačavati vezu međusobnog pomaganja i ljubavi. Pojam „nametnika“ će nestati jer ćete shvatiti da su i to živa bića u potrazi za hranom koju im ljudi često oduzimaju pa se onda, kao i ljudi, moraju prilagođavati i tražiti drugu hranu za preživljavanje, koja često bude ista ta koju ljudi uzgajaju za sebe, čisto zato jer su sve ostale biljke proglasili „korovom“ i uništili ih. Nećete morati kuhati hranu jer ćete imati dovoljno prirodne hrane koju ste sami uzgojili, ili koju ste našli u divljini. Kada idete skupljati divlju hranu uvijek ćete ostaviti nešto i za druge, i paziti da se ta biljka može oporaviti i dati nove plodove. Razmišljat ćete o sigurnosti budućih generacija i živjeti tako da vaša egzistencija ne ugrožava njihovu. U takvom društvu nema mjesta za novac, za kapitalizam i korporacije, za monopol i monokulture, za privatno vlasništvo i zakone o patentima na bioraznolikost. Nema mjesta za ego, samoljublje i laži, već samo za poniznost, zahvalnost i istinu, za shvaćanje vlastite vrijednosti i vrijednosti svih i svega oko vas. U takvom društvu ćemo beton i parkirališta preobraziti u parkove, šoping centre u šume hrane i prostore za druženja, razmjenu znanja i dobara. Škole će postati učilišta o mudrosti života gdje će se poticati djecu da razmišljaju i istražuju svijet, da budu kreativni i da surađuju, a ne institucije koje ih zatupljuju i pripremaju za robovanje sistemu učeći ih da se svijet temelji na kompeticiji. To je sirovo veganstvo za mene i kao takvo može spasiti svijet.

Što se danas prikazuje kao sirovo veganstvo

Mnogi zagovaratelji sirove hrane ne shvaćaju potencijal takvog načina života i ne provode ga u potpunosti. Često se zaustavljaju samo na hrani i fizičkoj aktivnosti, odnosno na vlastitom boljitku. Mnogi žele pomoći drugim ljudima da se izliječe i bolje osjećaju, no to ostaje u granicama antropocentrične filantropije. Zaboravljaju na ostali svijet koji im omogućava život koji vode. Nikad ne mogu dovoljno naglasiti da je temelj za zdravi ljudski život, zdravi ekosustav. To ću stalno naglašavati jer mislim da je to najvažnija stavka kod bilo koje društvene, ekonomske, znanstvene, koje god politike. Kada se sirovojelci fokusiraju samo na aspekt hrane unutar sirovog veganstva i govore ljudima čiji ekosustav ne podržava takav način prehrane, da kupuju uvozno voće, pa makar i organsko, i zadržavaju se samo na tome, čini mi se da nisu shvatili bit. To može funkcionirati, odnosno ti se ljudi mogu dobro osjećati i ozdraviti, no postoje dublje implikacije njihovog djelovanja. To više nije sirovo veganstvo u svojoj cjelini, već sirovo veganstvo kao način prehrane, a to su dvije odvojene stvari. Teško je biti kritičan u ovom slučaju, jer kao sirovi vegan (ne uvijek 100%) sam osjetila dobrobiti takvog načina prehrane i htjela bih da to svi mogu iskusiti. Kad jedem kuhano ne osjećam se najbolje što mogu, energija i imunitet mi padaju, pogotovo jer imam osjetljiv organizam i cijeli život sam bila boležljiva. Napokon sam našla prehranu koja mi odgovara i od koje nemam žgaravicu, bolove i probleme s probavom i znam da bi ona pomogla velikom broju ljudi, no u isto vrijeme znam da se ne može prakticirati u potpunosti u svim područjima koja ljudi nastanjuju. Stremim prema tome da se osamostalim, i da živim sirovo veganstvo u potpunosti no to će zahtjevati promjenu mjesta stanovanja, što mi, iskreno rečeno, ne pada teško, jer volim sunce i toplu klimu, dok zimu moje tijelo ne podnosi. No što je sa drugima? Ne možemo se svi preseliti u tople krajeve.
Tu se susrećemo sa problemom disperzije ljudske populacije. Posvuda smo! Gdje ste vidjeli pingvina da živi u Amazoni? Sve životinje žive u svom prirodnom staništu (dok ljudi ne interveniraju, naravno), osim ljudi i nekih drugih životinja koje se mogu prilagoditi različitim uvijetima. Životinje koje žive u svom prirodnom staništu jedu prirodnu hranu, ostali se prilagođavaju. Nije li onda licemjerno od ljudi da zahtijevaju idealnu prehranu u ne-idealnim uvijetima? Žele se osjećati najbolje što mogu, no ne žele učiniti kompromis. A što drugo ne-idealni uvijeti zahtijevaju nego kompromis? U tim krajevima se mnogo toga može uzgajati i jesti sirovo, no to neće biti idealna ljudska prehrana niti bi to trebalo očekivati. Preko ljeta će biti voća koje možemo kasnije spremiti i za zimu, možemo i korjenasto povrće jesti sirovo i uvijek će zimi biti dostupno barem dvije lokalno-uzgojene vrste voća, no to nekad nije dovoljno. U tom slučaju zagovaram niskomasne veganske obroke: kuhani krumpir, buče, batat, cikla, mrkva, celer itd. U svakom slučaju bolje nego masna industrijska hrana i namirnice životinjskog podrijetla. Krumpir vas neće ubiti, odrezak bi mogao. To je jednostavno cijena koju moramo platiti zbog svoje arogancije koja nas je vodila u nenastanjive krajeve sa mišlju da možemo podvrgnuti prirodu sebi. Ovo je dokaz da ne možemo. Dokle god se budemo tako ponašali, pa čak i ne misleći o tome, djelovali tako da podvrgavamo prirodu vlastitim potrebama, nećemo prakticirati sirovo veganstvo u cjelini.

Kako početi živjeti sirovo veganstvo?

Za one koji žive u klimi nepovoljnoj za prirodan ljudski život nemam odgovora, do preseljenja. Doduše, možete živjeti zdrav i ispunjen život i u takvoj klimi, uzgajajući vlastitu hranu, živeći održiv i ekološki prihvatljiv život. On možda neće uključivati 100% sirovu prehranu, no ako je odživ u cjelini, uvijek je stepenicu iznad sirovojelstva kao načina prehrane. Osim toga, raspitajte se o starim sortama voća i povrća, mnoge su zaboravljene, a mogle bi činiti korak prema 100% sirovoj prehrani.
Nemojte se opterećivati time da budete 100% sirovi, ako pojedete nešto kuhano, nećete umrijeti. Samo polako, i već ćete stići do cilja. Povežite se sa lokalnim uzgajivačima hrane i kupujte od njih; najvažnije je da nabavite kvalitetne namirnice. Danas sve više niče zajedničkih vrtova gdje možete uzgajati dio svoje hrane. Balkon također može dobro poslužiti. Ako imate zemlju i prostora, sadite voćke, napravite vlastitu šumu hrane. I što je najvažnije, postanite aktivisti, borite se za zdraviji okoliš, socijalnu i ekološku pravdu jer samo tako možete ostvariti sirovo veganstvo u cjelini a.k.a. zdrav i održiv život. Vrijeme je da se probudimo i shvatimo da moramo preuzeti kontrolu nad vlastitim životom. Ostavljam vas s materijalom za razmišljanje – sa riječima Henriya Kissingera još „davnih“ 1970ih: „Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš cijele države; kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude.“

No comments:

Post a Comment