Sunday, November 3, 2013

Nije žvaka za seljaka ili kako se vratiti u stvarnost



(stvarnost je puno lijepša nego ova umjetna tvorevina u kojoj živimo)

Jutros sam na pijacu naletjela na udrugu organskih proizvođača koja je taman nosila svježe ubrano povrće na štand. Prethodno sam se muvala između štandova, kao i svaki put očajavajući i misleći što da kupim. Imam nekoliko „teta“ od kojih kupujem, no kako je danas bila nedjelja nisu bile sve prisutne pa sam morala improvizirati. No sa sve hladnijm vremenom dolaze namirnice koje i ne ljubim previše, pa time i moja šetnja pijacom postaje duža. I gledam sve te mrtve proizvode po štandovima i ništa ne bih od toga jela, kad se odjednom ispred mene stvore prekrasni raznobojni dijelići prirode sa crnim i srebrnim mrljicama od zemlje i rose; svježe ubrane salate, krasne crvene i narančaste paprike, mali slatki okrugli patlidžaničići…osjetite energiju koja dolazi od tog povrća i pomislite: „Hrana!“. Došla sam doma, izljubila i izgrlila to povrće, te prekrasne paketiće sunčave energije i bilo mi je žao stavljati sve u frižider da stoji, tako da je jedna glavica salate odmah otišla za doručak, sama bez ičega, zec style. To je bila najukusnija salata koju sam jela otkad sam se vratila u Zagreb. Kao da sam ju doma tek ubrala iz vrta. Svi koji imaju tu privilegiju zvanu vrt znaju o čemu pričam. 

      Pogledajte vi to krasno povrće!!!

No zašto je vrt privilegija? Zašto je prehrambeni suverenitet i kontrola nad vlastitim životom privilegija? To bi trebala biti najnormalnija stvar na svijetu, isto kao i pristup vodi. Čekajte, pristup vodi? Pa mi to nemamo. Plaćamo vodu. I hranu. I stan. Za zrak smo se još izvukli, no nećemo dugo. Zašto pobogu plaćamo stvari koje su naše „pravo“ koje dobivamo rođenjem? I tko nam ih uopće može naplaćivati? Tko si daje pravo na vlasništvo nad prirodnim resursima koji su svačiji? Sve na ovoj planeti je od svih koji ju nastanjuju i tko su ljudi da to otimaju ostalima, pa na kraju i svojoj vlastitoj vrsti? Pitam se koliko je ljudi svjesno ove činjenice kao i činjenice da su potpuno ovisni o tržištu, korporacijama i agrobiznisu. Kao i činjenice da su im osnovne životne potrebe ugrožene dok su, paradoksalno, okruženi supermarketima koji pružaju iluziju obilja i raznolikosti. Kakvog obilja i raznolikosti? Možda onog koje se temelji na četiri poljoprivredne kulture i raznolikim kemijskim aditivima? Obilja raznih proizvoda koji su samo brandovi nekoliko velikih kompanija koje imaju monopol nad tržištem…Uzimajući sve to u obzir, nameće se i pitanje za milijun smokava: „I što mi tu možemo?“ 

Pitanje koje mene malo živcira jer implicira odvojenost ljudi iliti sirotog napaćenog naroda i sistema odnosno vladajuće elite. Pa hmmm…ako su ljudi stvorili taj sistem koji ih sada proždire i koji je, kako se voli misliti, dobio vlastitu svijest i ne mogu ga kontrolirati niti svrgnuti, e pa onda smo stvarno smiješna rasa. Koji megalomanski planovi za tako jadnu čeljad, ili kak' bi moja baba rekla: „Nije žvaka za seljaka“.
E sad, postoje dvije opcije: ili ćemo svrgnuti sistem ili će on nas. Točka. Nema treće opcije i nema prilagođavanja kapitalističkog sistema prirodnim zakonima. Nema zelenog kapitalizma. To ne postoji jer je kapitalizam kao sistem neprirodan, ne slijedi niti jedan prirodni zakon. Koliko god svi voljeli misliti da se priroda temelji na kompeticiji i borbi i poslovici „Tko jači, taj kvači“ to baš i nije istina; naprotiv, ona se temelji na suradnji, simbiozi i pomaganju. Ako je lav pojeo gazelu to ne znači da je on Monsanto koji jede seljake, već da je seljak koji je pojeo jabuku. O čem ja tu bulaznim? Pa lav mora jesti. On jede meso. Gazela je meso. Analogija: čovjek mora jesti. Čovjek jede voće. Jabuka je voće. Multinacionalna korporacija koja je prouzrokovala milijarde smrti, što seljaka poljoprivrednika, što potrošača koji kupujući industrijsku hranu jedu pesticide, insekticide, herbicide, GM dodatke u gotovim priozvodima i tako se razbolijevaju, što biljnih i životinjskih vrsta čija će smrt uzrokovati daljnju destabilizaciju prirodnih sustava i na kraju istrebljenje same vrste koja je to i započela. Nas, jel. Vratimo se na primijer sa lavom; gdje se tu multinacionalna korporacija uklapa? Nigdje. Ona nije prirodna tvorevina, ona je ljudska izmišljotina koja je izmakla kontroli i ne bi trebala niti postojati. 

Kada pokušate zamisliti život izvan kategorija ove civilizacije shvatit ćete koliko je ona neprirodna i kriva. Štoviše, vjerojatno ćete se osjećati kao dijete koje je shvatilo da Djed Mraz ne postoji. A onda tek dolazi najgore, sram jer ste cijelo ovo vrijeme zabrijavali prečudne stvari i nametali si granice koje su ništa drugo do ljudska izmišljotina. Bajka. Baš bajka za malu djecu, jer neograničeni rast u ograničenom svijetu ne postoji, jer novac nije ništa do šareni papirić i nema nikakvu vrijednosti, jer šareni papirić ne možete mijenjati za kilu smokava jer su one stvarne, one imaju vrijednost i one su hrana i one su toliko vezane uz nas da su dio nas i ne postoje odvojeno. Voće i povrće nam je dano kao hrana našoj vrsti; postoji instinktivna duboka veza između nas i naše hrane. Kada vidimo drvo puno zrelih plodova kemija u našem tijelu govori da je ono naše i mi smo njegovo. Instinktivno nas privlači svojom bojom i mirisom, naša anatomija je prilagođena branju voća sa drveća kao i naš probavni sustav probavljanju jednostavnih ugljikohidrata. Kako smo mi njegovi? Ljudski izmet je gnojivo za to drvo (nemojte mi sad tu face praviti, ne bih ni ja pognojila biljke izmetom nekoga tko se natovario čipsom i gotovim mesnim gulašem iz konzerve. Jadna biljka bi valjda uvenula. Mislim na izmet koji nastaje nakon obroka od svježeg voća i povrća), pa i način kako da se to drvo, ili bilo koja biljka, razmnoži djelomično uključuje ljudsku asistenciju; pokakit ćemo i koju košticu ;) 

To je veza koju smo zaboravili. Ona nas podsjeća da su prirodni sustavi ciklički i da moramo dati onoliko koliko uzmemo. To je stvarnost. Isto kao što je i stvarnost da ne moramo raditi za nekoga da bismo posredno došli do hrane. Hrana je naše urođeno pravo. Isto tako ne postoje rodne uloge; ne postoje ženski i muški poslovi i pravila kako bi se žene, a kako muškarci trebali ponašati. Mi smo ljudi i trebali bismo se ponašati onako kako to osjećamo. Život u zajednici uvijek nameće neke granice, no što je zajednica manja to je demokratskija i pružit će više slobode nego što imamo sada. Danas sloboda ne postoji.
Zamislite da možete raditi ono što vas ispunjava, da ne postoji radno vrijeme, da ste okruženi osobama do kojih vam je stalo i da imate vremena za zdravu komunikaciju, igru i zajedničko „ljenčarenje“ (ljenčarenje ustvari ne postoji), da imate dostupnu zdravu hranu i vodu, da niste bolesni i umorni, da se probudite ujutro i osjećate se sretnima što počinje još jedan dan. To se zove stvarnost i život (i ne nije to utopija)

Kako ćemo do toga? Prva stvar: početi razmišljati. Odmah.
Što još možete napraviti odmah? Vjerujem da ste čuli za sistem ponude i potražnje? Kažu da tržište tako funkcionira. I sad, Cola-Cola je velika kompanija sa velikom političkom moći, koja može svrgavati vlade, potplaćivati političare, kupovati ostale kompanije, ubijati svoje radnike, uništavati prirodna dobra, ubijati biljni i životinjski svijet i tako svašta. Coca-Cola ima puno brandova i proizvoda. Ako oni plasiraju na tržište neki proizvod, npr. gazirano piće sa hrpom šećera i GM aditiva koje nema apsolutno nikakvu nutritivnu vrijednost i ne služi apsolutno ničemu osim da dovede do svojevrsne ovisnosti ili neki drugi proizvod kao __________________(umetni bilo koju industrijsku rafiniranu hranu ili proizvod), i sad kada je plasiran, taj proizvod čeka da ga netko kupi. Ako ga ljudi kupuju on će se i dalje proizvoditi. Kapital ide za stvaranjem profita, proizvod je samo način kako. Ako ga ljudi prestanu kupovati, kapital će otići negdje drugdje gdje može ostvariti dobit. Bez potražnje nema proizvodnje. Prestanite biti potrošač. Zar je to uloga koju želite u ovom svijetu?

Što nam od toga što se nudi u supermarketu treba? Vjerujte mi, ništa. Ja ne znam kada sam zadnji puta nešto od hrane kupila u trgovini. Voće i povrće kupujem na pijacu ili preko grupe solidarne razmjene (podržite svoje lokalne uzgajivače ili još bolje, najbolje, UZGAJAJTE HRANU), kozmetika vam ne treba, šamponi i sapuni se mogu napraviti od prirodnih sastojaka, robe sigurno imate dovoljno, a i ima brate second-hand shopova, hrelića i susjede koja prodaje robu jer joj ormar puca. 

Možete još puno toga napraviti, no da ne duljim tekst, pošto danas svi imaju poremećaj pažnje i koncentracije, više o tome u drugim postovima. Za sad: razmišljajte već danas i zajedno ćemo isplivati iz ove bizarne priče koju smo sami stvorili, jer iza te iluzije nas čeka stvarnost.

No comments:

Post a Comment