Saturday, November 30, 2013

Šuma hrane: ponovno učenje života



Koliko toga znamo o proizvodnji hrane? Je li ona zaista uvjetovana „znojem lica našeg“? Postoje li drugi načini uzgoja osim (konvencionalne) poljoprivrede i što je ustvari uzgajanje hrane? Ovisi li proizvodnja hrane o nama ili je to ipak prirodan proces? Koncept šuma hrane nas vraća u doba prije zabluda koje nam je donijela poljoprivreda i dokazuje da se priroda sasvim dobro brine za nas, samo ako ju znamo slušati.

„Sve svjetske probleme možete riješiti u vrtu.“ 
Geoff Lawton

 Geoff Lawton u svojoj šumi hrane koja je ostavljena da se razvija 7g bez ljudske intervencije

Često kažu da se za vlastito uzgojenu hranu treba dobro pomučiti; to uključuje težak rad na zemlji, mehanizaciju, troškove u obliku umjetnih gnojiva, pesticida, herbicida i sličnog. Pa čak je i kod organskog uzgoja potreban nekakav način borbe protiv nametnika i ratovanja protiv prirode. Ako je organska hrana skuplja, pretpostavljamo da je to zato što ju je teže uzgojiti nego konvencionalnu i postoji veća opasnost od gubitaka. Asocijacije koje dolaze kada razmišljamo o poljoprivredi su rad od jutra do mraka, žuljevi, prljavština, selo i siromaštvo. Je li poljoprivreda jedini način uzgoja hrane? Zar prije poljoprivrede nije bilo hrane na Zemlji? Zar su ljudi izmislili hranu? Poljoprivreda je nastala prije 10 000 godina, a prethodno, većinu svog boravka na ovom planetu, ljudi su se uzdali u prirodu i ona ih je hranila, oblačila i pružala im zaštitu. Kako je sad odjednom konvencionalna poljoprivreda sa svim kemijskim sredstvima i mehanizacijom postala jedini način?  Moramo li špricati voćnjake i vrtove? Koliko smo samo puta čuli da je nemoguće jabuke ili breskve uzgojiti bez kemikalija (priču o osjetljivim hibridima ostavimo za neki drugi put). Je li to zaista tako ili ljudi samo ne razumiju kako priroda funkcionira? 

Geoff i mnogi permakulturni dizajneri nam dokazuju da je stvar u ovom drugome. Znoj, krv i suze ipak nisu uvjet za kilu jabuka, a dokaz za to je upravo vrt o kojem Geoff govori: šuma hrane.

Ideju o šumi hrane ili šumskom vrtlarenju je prvi iznio Robert Hart u svojoj knjizi „Forest Gardening“ i primijenio ju u umjerenoj klimi, no ona je postojala još od prethistorijskih vremena kao metoda opskrbe hranom u tropima. Poanta svega je razumijevanje toga kako šume nastaju, rastu i održavaju svoj ekosustav bez ljudskih intervencija. To su radile zadnjih 370 milijuna godina, i to prilično uspješno. One su izvori bioraznolikosti i života na Zemlji, a ne samo pluća Zemlje kako se voli reći. One su nezamjenjivi temelj uravnoteženih Zemljinih ekosustava; one su život. Jednom su prekrivale gotovo cijelu Zemljinu kopnenu masu dok sada čine niti 30%. Da nije bilo šuma ne bismo imali fosilna goriva; da nije bilo šuma, što bi štitilo tlo od erozije vjetrom i padalinama, i na kraju, što bi stvaralo tlo? Razumijevanje šume nam može dati uvid u temeljne sastavnice života, a to su međusobna zavisnost i pomaganje, simbioza, sinergija, ciklus recikliranja nutrijenata i organske materije, cjelina individualnog života, cjelina života ekosustava i cjelina života na Zemlji. Kada kroz pomno promatranje ponašanja šume shvatimo prirodu (hmmm možda prije samo dio njezinih zakona), možemo kopirati njene obrasce ponašanja i pomoći joj da brže stvori samoregulirajuće i samoodržive ekosustave u kojima i mi ljudi možemo sretno živjeti bez štetnih učinaka koje danas proizvodimo. Dobra vijest je da je šume hrane moguće potaknuti u svim klimama i da mogu poslužiti za obnavljanje tla iscrpljenog konvencionalnom poljoprivredom. Neke intervencije će biti neizbježne, i bit će kopanja kanala i sličnog no na kraju, to su puno lakša zadiranja u prirodu nego ona koja se danas prakticiraju. Uvijek možemo ostaviti neko područje da se oporavi prirodnim procesima (što traje dulje), no možemo i malo „ubrzati“ stvari i pomoći prirodi da se regenerira. Kada započinjemo sa stvaranjem šume hrane, regeneracija se prvenstveno potiče sijanjem i sadnjom pomoćnih vrsta biljaka (one koje nisu nužno namjenjene za hranu, već su tu da vežu dušik i ostale minerale i tako obogaćuju tlo) koje ispočetka čine 90% šume, no kako šuma sazrijeva, postotak pomoćnih biljaka pada na 10%, a 90% čine produktivne vrste. No prije nego krenem na konkretiziranje, od čega se točno šuma sastoji? 

Pojednostavljeno, postoji 7 slojeva raslinja: najviši zaštitni sloj koji čini krošnju šume (visoko drveće), voćke i niže drveće, grmlje i žbunje (bobice), zeljasti sloj (zeljasto povrće, začinsko bilje, cvijeće itd), prizemni sloj (raslinje koje prekriva tlo, drvenasto i zeljasto – ono čini malč, zadržava vodu u tlu i štiti tlo, ali i onemogućava rast korova), rizosfera (korjenje), vertikalni sloj (penjačice).


Ovakav „vrt“ odnosno šuma hrane se temelji na višegodišnjim biljkama i uključuje biljke koje ne proizvode hranu samo za ljude, već i za ostale životinje i insekte, kao i biljke koje služe za povećavanje plodnosti tla. Upravo ovdje se vidi povezanost života na Zemlji i postojanje cjeline koja može funkcionirati samo ako su svi njeni djelovi dobro povezani i uravnoteženi. Ne postoji otpad već se sve reciklira. U ovakvom sustavu nećemo nakon rezidbe voćaka baciti organsku materiju na smeće i odvesti ju negdje drugdje čime smo doduše očistili travnjak, ali i oduzeli tlu nutrijente koji se nalaze u toj materiji. Drvo crpi hranjive tvari iz tla i vraća ih tako da rasipa lišće, plodove i grančice po tlu koje se pretvaraju u malč i na prirodan način vraćaju plodnost tlu. Ako želimo ubrzati proces stvaranja tla i obogaćivanja njegove strukture i sastava, zasadit ćemo pomoćne vrste koje se nakon rezidbe same obnavljaju i dalje rastu, a organsku materiju dobivenu rezanjem (iliti krošnju) ćemo vratiti natrag tlu i tako potaknuti bolji rast voćaka i ostalog drveća. Ovdje dobivamo samo prirodan malč, kompost i gnojivo (možemo ga dobiti i od životinja koje će naseliti našu šumu; one će zemlji vraćati nutrijente i u isto vrijeme kontrolirati populacije potencijalnih „nametnika“); sve što se stvara u takvom sustavu, ostaje u njemu. Uvodeći i druge biljke koje ne služe samo kao hrana ljudima, stvaramo veću bioraznolikost i jačamo ekosustav. Što je veća bioraznolikost, to je veća otpornost i manja entropija unutar ekosustava. Osim toga ako se vratimo na biljke koje su hrana ljudima, što više vrsta imamo, to imamo više hrane i tako si osiguravamo stalnu opskrbu hranom tijekom godine. Još jedna karakteristika ovog sustava je visoka produktivnost u cjelini. Cilj nije visoka produktivnost jednog drveta kao kod monokultura i poljoprivrede, već je cilj kroz što manje uložene energije (rada) dobiti što više hrane, a to se postiže održavanjem bioraznolikosti i interakcije unutar sustava. Cilj je stvaranje, a ne uzimanje. Ono što mi danas radimo kada mislimo da stvaramo je ustvari uzimanje razgradive organske materije iz prirode, pretvaranje u nerazgradivu ili toksičnu i odvoženje te materije na neko drugo mjesto (da smo ju vratili na isto mjesto odakle smo ju uzeli, opet ne bi bilo nikakve koristi); tako je u poljoprivredi, industriji i cijelom načinu života. 

Samo ako ne znamo drugačije, nije istina da drugačije nije moguće ili ne postoji. Vjerovanje u to da se Sunce okreće oko Zemlje nije promjenilo činjenicu da je obrnuto. Uporno inzistiranje na tehnologiji, genetskoj modifikaciji i sličnim ego-tripovima neće promijeniti činjenicu da većina ljudi ne razmije prirodne zakone. Otišli smo tako daleko da sumnjamo u prirodne procese proizvodnje hrane i održavanja života na Zemlji. Dok ne shvatimo da smo mi oni koje bismo trebali preispitati i dok ne počnemo primjenjivati u praksi ono čemu nas priroda uči, nećemo moći voditi zdrav i održiv život na ovom planetu. 

p.s. ovo je samo kratki uvod u koncept šuma hrane, za više pogledajte video „Establishing a food forest“ Geoffa Lawtona sa titlovima gdje će vam, ako sad nije, sve postati jasno

No comments:

Post a Comment