Thursday, January 23, 2014

Kako je FiggyPiggy zaglavila (u dobrom smislu) u sirovom



Svaki raw foodist, sirovojelac, ili kako god već želite (ne znam zašto bi za nas postojao neki poseban naziv kao da radimo nešto neprirodno ili čudno, a ne za ljude koji jedu kuhane žitarice, meso i slično…svijet se s vremenom okrenuo naopačke bit će…) ima neku priču o tome kako se vratio prirodnoj prehrani. Kod mene je ona išla nekako logično i hrana koju sam jela me toliko stjerala u kut, fizički i psihički da sam jedno vrijeme mislila da ću morati prestati jesti haha. Meso sam prestala jesti po završetku srednje škole jer sam se maknula od kuće i više nisam ovisila o tome što će se kod kuće kuhati (kad sam u srednoj rekla mami da ne bih jela meso, rekla mi je da neće još i za mene posebno kuhati, a pošto me tada ne bi ni vilama natjerao u kuhinju, odustala sam od te ideje). Meso sam prestala jesti jer mi je bilo fizički jako loše (brutalna mučnina) od njega i nisam ga mogla podnijeti, ali i što sam više počinjala razmišljati o tome što jedem, sve mi se manje sviđalo. I tako sam ja bila svakakav vegetarijanac godinama (pekare, menza i to…), ali mi je tijelo i te stvari počelo odbacivati, pa i na kraju do te mjere da mi je od svega bilo loše i imala bi nekakve smetnje. I tako od ne znam gdje, kako sam došla do sirove prehrane, jesam li to vidjela na internetu, TV-u, zaista ne znam, ali sam odlučila početi jesti samo voće i povrće te sjemenke i orašaste plodove (umjereno…nekako instinktivno isto…) te izbacila sve žitarice. Tu i tamo bih popila još rižino ili sojino mlijeko, te imala rižine krekere kao „plan B“ kada ne bih mogla doći do svježeg voća i povrća. 

Prvo sam odlučila probati tjedan dana sa sirovim. Sjećam se odmah prvog jutra nakon cijelog dana na voću; osjećala sam se nejverojatno: energija, dobro raspoloženje i što je najvažnije, bez „jutarnjeg zadaha“. Reko: „TO! BRING IT ON!“ Pošto je bilo ljeto nisam imala problema s namirnicama; hrpa paradajiza, krastavaca, paprike iz bašče (iliti vrta), bresaka, lubenica, dinja, šljiva, grožđa, krušaka i svega ljetnoga.
Ne mogu reći da sam imala neke teške simptome detoksikacije, samo sam osjećala oscilacije u energiji, tj. navale energije pa bi skakala okolo kao pas kojeg ste pustili s lanca. Nakon tih prvih tjedan dana sam odlučila da nema smisla vraćati se na kuhanu hranu i tako je krenuo moj sirovi život.
Dva najžešća događaja su mi bila moja prva tjestenina sa marinara umakom i lazanje. Čak ni to nisam napravila točno po receptu haha, ali svejedno, koje je to oduševljenje bilo! Nisam mogla vjerovati da obična tikvica i paradajiz mogu biti tako ukusni i da se nakon cijele zdjele toga mogu osjećati lagano i zadovoljno. Ludilo! Reko kuhana tjestenina moja draga, ne vidimo se više nikad! Mama je pratila cijeli taj moj put i bila vjerni degustator tako da smo se prvih godinu dana (pogotovo to ljeto i jesen) čudile i izbezumljivale kako sve to voće i povrće može biti tako fino. 

Priznajem, katkad bi mi nedostajala moja draga indijska hrana i krpice sa kupusom (i štrudla s kupusom), no kada bih se sjetila kako bi mi tijelo reagiralo na tu hranu, odustala bih od nje.
Prvu zimu na sirovom, kada sam bila vani sa ekipom i kada su svi otišli kupiti pizze, sendviče i slično, a ja kao i obično ne bi imala nigdje ništa za kupiti u 1 ili 2 ujutro, tako mi je zamirišala vegetarijanska pizza da nisam mogla odoljeti (i bila sam brutalno gladna) pa sam ju kupila. Majko mila, koje muke nakon te pizze… To je bila zadnja pizza koju sam pojela…

Prva godina na sirovom je bila dosta teška. Ne zbog toga što sam imala želju za kuhanim, nego jednostavno jer se ne bih uspjela opskrbiti svom potrebnom hranom. Kako sam bila student, bez prijevoza, sve sam morala nositi na ruke (iliti u ruksak) pa bi vikendom znala tegliti više od 10-15kg voća i povrća na sebi. Muke mu ježove… Također glavno voće zimi mi je bila banana. Jela sam brutalno puno banana i pitala bih se: „Zar to ne može bolje? Zar sam osuđena na banane cijelu zimu? Pobogu!“ Plus još je tu postojala moralna i etička dilema kod kupovanja banana, što me još više ubijalo u pojam. Kad sad razmišljam o svemu tome, stvarno nije bilo lako. Često bih došla doma gladna i shvatila da nemam ništa u stanu za jesti. Otišla bih u trgovinu i tamo zatekla sve uvozno i nezrelo voće, no nisam odustajala. Katkad bih pojela kuhani krumpir, istina. To mi je bio spas kada ne bih imala ništa drugo. Tu su se znale naći i prokulice na pari, brokula i cvjetača. Nisam se osjećala najsjajnije od njih, ali bilo mi je draže pojesti to nego hrpu nekakvih orašastih plodova i suhog voća (koji ako su iz trgovine, svakak nisu sirovi), žitarice ili nešto iz pekare, iako moram priznati kada ideš doma gladan pored pekare, mirišu ti i kroasani i sirnice i pizze. No, ipak ih nećeš kupiti jer znaš kakve ćeš posljedice imati od takve hrane. S vremenom, isto kao i meso, te stvari su izgubile oznaku hrane i iako su (neke još i sad, normalna stvar) dobro mirišale, nekako su nestale iz tog hranidbenog panteona i više mi ne bi padalo na pamet da pojedem takvo nešto. 

Za razliku od danas, uživala sam u sirovim desertima i dosta sam ih često pravila. Obično bih pazila da ne budu premasni (iako tada još nisam znala za niskomasnu sirovu prehranu) i da ih ipak ne jedem više od jednom tjedno. Mogla sam pojesti vjerojatno cijelu tortu bez beda, iako to ne bih napravila haha, ali teža hrana mi je odgovarala. Odnosno, nije mi smetala. Također mogla sam jesti dosta škrobaste hrane, bundevi i batata, s kojima sad imam problema (ne toliko s batatom, iako sam ga ipak smanjila na minimum, koliko sa bundevama) i preteške su mi za probavu. Također, imala sam potrebu za nečim konkretnim i zanimljivim, nekakvim gurmanskim sirovim jelima i kombinacijama pa sam uvijek nešto smišljala i kreirala nekakva jela. Srećom tada nisam imala dehidrator jer mislim da bi cijelu zimu bio upaljen…
Sad gledajući sve te slike jela koja sam pravila, nemam nekakvu želju za njima. Nije da nisu bila fina, ali više mi nisu potrebna i mislim da mi sad ne bi bila ludo ukusna. S vremenom se okusni pupoljci vrate u normalu i nije vam potrebna sirova pizza da biste uživali u okusima. Svježi paradajiz iz bašče (khm…vrta) je sasvim dovoljan. Doduše, to ne znači da katkad neću pojesti pizzu. Za sebe ju neću praviti, ali npr. ovaj će mi vikend doći prijatelji na večeru i radit ću im upravo sirovu pizzu. Naravno da ću i ja jesti, samo ću sebi ipak napraviti manje gurmansku verziju. Sada što se mene tiče, kada bih živjela u tropima, tamo gdje i trebamo, ne bi mi trebao nikakav blender, dehidrator i slično. Nož i daska za rezanje bi bili sasvim dovoljni, a nekad bih mogla i bez njih. Također, sada sam se naučila bolje opskrbiti hranom tako da mi stan izgleda kao voćarna, i to ona sa sezonskim, organskim i lokalnim (odnosno hrvatskim) voćem. Banane su tu samo kada je kriza, a trudim se da to ne bude često. Više ne moram cijelo vrijeme misliti o tome što ću jesti jer znam da ću uvijek naći nešto doma. Tako kada znate da imate zalihu doma, nećete htjeti kupiti nešto u pekari ili bilo gdje drugdje. Naravno, sve to još uvijek nije idealno. Kada budem imala svoju šumu hrane i kada budem mogla jesti voće direktno sa drveta (ili još bolje, zrelo s poda) koje je maksimalno uzrelilo na suncu, puno vitamina i minerala i kada se potpuno oslobodim svih briga oko hrane, onda će to biti ono pravo. Kada umjesto da razmišljam kako ću pojesti fini kaki, potpuno zaboravim na hranu i jednom se tijekom dana sjetim: „Ah da, mogla bih nešto i pojesti“ i pokupim nekoliko voćki ispod stabla, tada će to biti ono pravo. No, nadam se da sam na pravom putu…

Također, jedna od važnijih stvari je da ispočetka uopće nisam znala da ima sirovih vegana u Hrvatskoj. Mislila sam da sam potpuno sama i nisam imala nikoga da me savjetuje ili dijeli iskustva samnom. Informirala sam se većinom preko neta i moram priznati, dosta toga sam radila na svoju ruku prema nekoj svojoj logici, bez ikakvih posebnih knjiga o sirovom (pogotovo ne onih na hrvatskom). Sama sam eksperimentirala na svom tijelu i radila ono što sam osjećala da je ispravno. Još uvijek tako radim… Jednom sam na nekoj sirovoj grupi na FB pitala za rješenje hipertireoze, koja mi je vjerojatno bila posljedica problema sa prehranom i svim i svačim koje sam imala prije sirovog. Žena mi je preporučila konzumiranje kokosova ulja u prilično velikim količinama. Meni to nije nikako bilo logično pošto sam izbacila sva ulja iz prehrane prije određenog vremena (isto jer mi nije logično konzumirati nešto što se ne može naći u prirodi u takvom stanju, a čistu masnoću teško da ćete naći), tako da sam samo nastavila onako kako sam ja mislila da treba, po niskomasnom sirovom i evo me tu s vama hihi. Alive and kickin'! 
No, koja je sad poanta ovog paragrafa? Ne da sebe viktimiziram ili dižem u nebesa, već da vam kažem da ako sam ja mogla ko mladi tuljan bez ikoga uspjeti na takvoj prehrani, onda možete i vi sa svom dostupnom literaturom i sirovim grupama i nama tutlekima koji vam želimo nekako pomoći. Najgore mi je kada ekipa kaže kako su pročitali sve knjige koje postoje na hrvatskom o toj temi, ali još se ne mogu natjerati da nešto učine. Pa brate mili, onda me nemoj tražiti za pomoć jer ti ne mogu pomoći. Nitko vas ne može natjerati da, s oproštenjem, dignete dupe i nešto učinite, ne samo za sebe već i sa planet (je, patetično je, ali je tako. Pravo sirovo veganstvo je najodrživija opcija jer predstavlja izvornu ljudsku prehranu, a ako je takva prehrana namjenjena za neku vrstu onda mora biti i prilagođena ekosustavu u kojem se ta vrsta idealno nalazi, ne? Idealno? Da, šta da vam kažem, znam da smo danas daaaaaaaleko od idealnog u svakom pogledu, ali ako nećete težiti idelanom i ispravnom, onda ne znam čemu ćete. Osim toga, sirova veganska kuhinja u kombinaciji sa malo kuhanog korjenastog povrća nije nikog ubila. Sigurno!). Poanta je da vi odlučite da je vrijeme za promjenu. Tada vas nitko ne može obeshrabriti. Nitko nije ni mene ohrabrivao; cijela obitelj je mislila da sam luda (makar, navikla sam na to haha) i jedino me mama podržavala iako ni ona nije bila sigurna da je to najbolja ideja. Ali eto, draga moja mama, rekla je da se pouzda u to malo što mi je još ostalo u glavi haha, toliko da je i ona sad odlučila unijeti neke novitete u svoj život. Jeeej! Odlučite, a ostalo će vam svemir poslati. 

I tak…to je dosta za jedan post. Ako ste izdržali do kraja, nadam se da vam je ipak donekle koristio, a ako ne, da vas je onda barem tu i tamo nasmijao.

I za kraj, živi vi meni i sirovi bili! Do idućeg puta
Yours truly,
FiggyPiggy

2 comments:

  1. Super tekst, bas sam se nasmijao, a i veoma je koristan za one koji razmisljaju o prelasku na niskomasno sirovo veganstvo :)

    ReplyDelete
  2. moze neki recepat za one odusevljavajuce lazanje? molim fino! :)

    ReplyDelete