Tuesday, February 18, 2014

Zbogom draga (r)evolucijo!



Pičim ja do faxa danas, u ušima slušalice i „Magic of reality“ audiobook. I tak priča meni Dawkins malo o evoluciji i kako inače imam taj problem, misli odlutaše na ne baš drugu stranu, ali odlutaše. I počnem ja opet razmišljati o toj nesretnoj evoluciji i u što se to pretvorilo u ljudskom slučaju. I tako ja kao neki laik mislim si sljedeće: iako se evolucija događa neprimjetno i polako i treba nekoliko desetaka tisuća godina (barem kod ljudi) da bi se vidjele neke promjene, kada se to događa kao prirodni proces, kada usporedimo današnjeg čovjeka s onim od prije 10 000 godina ili čak s onim od prije 50 ili 60 pitam se ja gdje smo mi to točno evoluirali?

Evolucija (meni) nije vidljiva, ali zato devolucija je; kako ljudskog tijela i uma, tako i okoliša. Neću opet započinjati o okolišu, iako me se nećete tako lako riješiti, uvijek ću skrenuti na tu temu jer je ona, što se mene tiče, najvažnija tema o kojoj možemo, i trebali bismo, razgovarati. Samo ću reći da su ljudi u zadnjih pola stoljeća uništili dvije trećine ekosustava o kojima ovisi život na planetu. Pametnom dosta…
Vratimo se na ljude. Čak i mainstream mediji sve više pišu o svojevrsnoj pandemiji „modernih bolesti“ poput pretilosti, dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, autoimunih oboljenja i slično. Ovo je prvi puta u ljudskoj povijesti da se susrećemo sa takvim oboljenjima na masovnoj razini što bi trebalo biti dovoljno da stanemo i zapitamo se zašto se to događa? Prije su ljudi umirali od parazita, infekcija, nesreća ili u sukobima (ne, nismo danas sigurniji već upravo obrnuto; živimo do dobu kada se svaki dan događa mali genocid, samo to što nas mediji ne obavještavaju o njima ne znači da ne postoje. Uostalom, što je sve ovo oko nas doli jedan masovni, ali prikriveni genocid kojega svi prihvaćaju i sudjeluju u njemu kao da je najnormalnija stvar?), a danas umiru zbog toga što im članovi njihove vlastite vrste otimaju životno važne resurse poput vode, zemlje, čistog zraka, hrane; ubijaju ih svakodnevnim stresom na psihičkoj, fizičkoj i emocionalnoj razini prisiljavajući ih (ili sami sebe) da se prilagode neprirodnom životu koji nismo naučili živjeti.  

Kad smo kod zraka, DIGRESIJA! Jeeej! Kažu da danas čisti zrak sadrži oko 20% kisika, dok je prije sadržavao oko 30-35%. U velikim gradovima su razine kisika opale za 50% i sve više opadaju (zbog deforestacije, izgaranja fosilnih goriva itd.) tako da su došle između 12 i 17% u velikim gradovima. A koliko nam je kisik važan za zdravlje daje nam naslutiti činjenica da je kisik najvažniji faktor pri održavanju svih tjelesnih funkcija, cirkulaciji krvi u tijelu, asimilaciji nutrijenata, probavi i izbacivanju toksina. Mnogi znaju da manjak kisika u organizmu uzrokuje razne bolesti, a osim smanjenog postotka kisika u zraku, smanjujemo si taj postotak u tijelu nepotrebnim stresom, nepravilnom prehranom, sjedilačkim životom i manjkom kretanja. Na žalost uz sve to i postotak kisika od 12 do 17% tijelo više nema dovoljno kisika za pravilno funkcioniranje, a na razinama koje smo dostigli danas dolazi do razvoja raka i ostalih degenerativnih bolesti, kaže jedan članak u Guardianu, dok razine od 6 do 7% više ne mogu održati život na planetu. Neki znanstvenici ne vole paničariti, i kažu da unatoč opadanju razina kisika, još nema izgleda za krizu. No trebamo li doći do krize? Neću sad dalje o kisiku, da ne odemo u prevelike digresije… valjda je i ovo dovoljno…a za dalje… Google is your friend…

Ono što je današnji čovjek postao u usporedbi sa čovjekom od prije 10 000 godina je otprilike onaj mali pas križanac kojeg Paris Hilton nosi u torbici, u usporedbi sa vukom, njegovim dalekim pretkom. Možemo li danas govoriti o pravim reprezentativnim primjercima ljudske vrste? Definitivno ne. Koliko god se svi sirovi vegani trudili živjeti nekakvim prirodnim i zdravim životom, to je (gotovo) nemoguće u današnje vrijeme. Možda možemo još naći neke lovce-skupljače duboko u Amazoni ili pustinjama Kalaharija, ali i oni trpe posljedice današnjeg modernog života. Još uvijek ih se smatra divljacima, no što smo mi, tako ponosni stanovnici civiliziranog svijeta u svojim krletkama u gradovima obavijenim smogom, sa umjetnom hranom i toksinima u našim tijelima i umovima, koji vjerujući u priče o tome da žive život dostojan čovjeka lutaju u mračnom labirintu laži, zabluda i bajki i pokušavaju pokoriti prirodu i divljake te im nametnuti red i uspostaviti vladavinu razuma. Razuma? Kojeg razuma kada ne možemo razumjeti da sami sebi ugrožavamo opstanak. 

Gdje možemo dalje evoluirati; u kojem smjeru? Nećemo primijetiti da smo se pretvorili u hrpu atrofiranih, pothranjenih (u nutritivnom smislu), izobličenih zombija i robota koji su zaboravili što je to suosjećanje, suradnja, radost ili ljubav. Mnogi će sada povikati: „Ali ljudi se ponovno bude i počinju razmišljati o zdravlju i prirodnom životu.“ Možda, no o kakvim brojkama možemo govoriti? I unutar te grupe ljudi, tko od njih ulazi u „zdravi život“ iz više od svojih sebičnih razloga, bilo vlastita zdravlja ili biznisa u toj sverastućoj branši? Razumiju li svi oni da samo ekološki senzibilnim životom i razumijevanjem činjenice da sve na ovom planetu i šire ima urođenu vrijednost koju ljudi ne mogu i nemaju pravo dovoditi u pitanje. Znaju li da jedino promatranjem prirodnih procesa i učenjem iz/od prirode možemo doći do nekog stvarnog znanja te da nam je  u svemu tome potrebno razumijevanje i suosjećanje? Ne mislim na samilost prema drugim živim bićima jer ih moramo zaštititi bla bla bla, ne treba im naša samilost, već samo trebamo prestati biti zatupljene budale.
Uzmimo u obzir postotak „probuđenih“ ljudi i onih ostalih pa mi recite u kojem smjeru idemo. 

Što je postao standard izgleda ljudskog tijela? Debljina postaje sve prihvatljivija i normalnija, a prodaje se pod „prihvaćanje vlastitog tijela“. Otkad je debelo normalno? Gdje u prirodi je tko vidio debele životinje? Možete ih samo vidjeti u ljudskom svijetu u kavezima i stanovima. Tu se nadovezuje i stres koji je među glavnim krivcima za taj „trend“ debljine; i to stres koji je potpuno nestvaran i izmišljen. Dobar stari stres je kad vas poganja neka divlja životinja, a ljepota kod tog stresa je da nije konstantan kao ovaj s kojim se danas susrećemo i da neće uzrokovati debljinu i bolesti. Kad uzmete mentalni kapacitet današnjih ljudi i pribrojite svemu ovome, morate se zapitati što će biti s nama. Da nismo u jednom trenutku zabludjeli i da smo ostali na razini i životu predcivilizacijskih ljudi, možda bi evolucija imala šanse, no bojim se da se danas moramo pozdraviti s tim konceptom ili očekivati neku iznenadnu masovnu, čarobnu (r)evoluciju.

1 comment: