Tuesday, August 12, 2014

Razmišljanja o hrani, dio 1.

Nakon puta u smokve i hranjenja samo smokvama i zelenjem neko vrijeme, počela sam učiti što je hrana. Obično ljude možemo podijeliti u dvije kategorije odnosa prema hrani od kojih mi se niti jedna ne čini pretjerano zdrava: ili ju fetišiziraju ili ju ignoriraju. Moram priznati da većina sirovojelaca (uključujući i moju malenkost) spada u prvu skupinu. Naravno, postoje gradacije i razlike, ali priznajmo, prelaskom na sirovu hranu počinjemo sve više i razmišljati o njoj i to toliko da neki vide samo spas u (sirovoj) hrani, zaboravljajući druge aspekte života.
Dakako, sirova hrana pomaže prvo fizičkom čišćenju koje zatim dovodi i do psihičkog čišćenja, što je i najveća dobrobit ovakvog načina prehrane. Međutim, jednom kada krene drugi dio čišćenja, sam koncept sirove hrane se gubi.
Smokva, moj fetiš haha, moja obožavana hrana, me naučila jako puno toga. Razumljivo, od sve hrane najradije bi samo nju jela, nekad ću čak i odbiti jesti išta drugo i radije postiti (pogotovo nego kupiti nešto u supermarketu). Smokva, kojom sam se doslovce natrpavala do nedavno, je potakla u meni promjenu u odnosu prema hrani.

Što je hrana?

Kako život na sirovoj hrani iliti prirodnoj hrani može biti lak, tako može biti i veoma kompliciran ovisno o tome u kakvo se okoliš nalazimo. Prije tjedan dana živjela sam u okolišu prijateljski nastrojenom prema jednostavnom životu. Okružena poljima, morem, prirodom i suncem, lako sam nalazila najsavršeniju hranu. Kada jedete hranu direktno ubranu sa stabla, skupljenu s poda, zrelu i svježu, ona donosi sasvim drugačiji osjećaj nego ona koju kupite. Prva je stvar da je čista od svih implikacija i umjetnih vrijednosti koje joj dajemo kada ju pretvaramo u robu za prodaju. Smokve koje sam jela nitko ne uzgaja radi prodaje već same rastu unaokolo i baš zbog toga mogu dati jednu posebnu energiju. Mijenja se i pristup kojim prilazite hrani. Smokva je bila slobodna i sveta, prestala je biti voće, jelo, nešto što mehanički pojedete samo da biste napunili želudac, postala je ritual, izmjena energije između čovjeka i stabla, primanje i davanje ljubavi i zahvalnosti. Tek tada možete biti zahvalni prirodi i razumjeti njezinu veličinu i ljepotu. Sam ritual skupljanja hrane nas hrani i obogaćuje više nego materija koja ulazi u želudac. Hrana nije samo ona fizička tvar koju unosimo u tijelo. Hranu dobivamo iz zraka, sunca, vibriranja drugih bića i prirode oko sebe. U tom slučaju ne trebate puno hrane u njenom fizičkom obliku. Dokazano... Kad sam se tako hranila, nisam osjetila veću i ljepšu sitost u životu. Nema više razmišljanja o hrani, o tome što ćete sljedeće jesti ili jedenja iz dosade. Uvijek nešto radite, punite se energijom iz okoliša, hodate, plivate, pričate, smijete se, penjete se na drveće, osjećate… živite…

Na kraju, što je zaista hrana? Nije isto pojedemo li breskvu iz svog (iako smo svjesni da ništa nije naše) voćnjaka, breskvu iz divljine ili breskvu iz supermarketa. Dakako, nije isto pojedemo li ju u prirodi ili u gradu. Nekad nas dvije ili tri breskve s divljeg stabla (s time da živimo u prirodi) može bolje zasititi nego 2kg bresaka iz supermarketa. Hrana nije samo izvan nas, ona je i u nama. Izvanjska hrana neće smiriti naše nezadovoljstvo ili nemir; ona će samo uposliti tijelo da više radi pa ćemo manje razmišljati, ali neće nam donijeti unutrašnje zadovoljstvo i sreću.

Rješavanje ovisnosti o hrani

Smokva me naučila da se ovisnost o hrani rješava jednim jednostavnim lijekom: srećom.
Tajna je u osjećanju istinske sreće,a što je istinska sreća, svatko treba spoznati za sebe. Svi mi krećemo iz različitih polaznih točki i moramo proći različite stanice na putu prema sreći tako da vam moj put neće puno značiti, ali ono što sam shvatila je da kada sam u okolišu koji me čini sretnom, u kojem sam slobodna, u kojem se mogu povezati sa sobom i svime oko sebe, mijenja se moj odnos prema hrani. Ne trebam 3kg smokava; idem od drveta do drveta i uberem malo, ostavim one koje nisu savršeno zrele, ostavim one savršeno zrele za nekog drugog, ostavim neke pčelama i pticama; upijam energiju iz svega, iz sebe, ne samo iz materijalne hrane.


Lako je kad smo u okolišu koji nudi obilje pa se ne moramo brinuti o hrani, ali zašto bismo i živjeli tamo gdje nam priroda ne nudi hranu prikladnu za naše tijelo? U svom prirodnom okolišu ćemo uvijek nešto naći, uvjetovano tome da ga prestanemo uništavati. Obilje je više nego moguće, ali ono nećemo postići povećanjem proizvodnje hrane i gomilanjem materijalnog bogatstva. Živeći ispunjen život i jedući kvalitetnu prirodnu hranu, doživite sitost na najčudesniji način i pohlepa nestaje, prejedanje nestaje, sebičnost nestaje… nalazite hranu u dijeljenju hrane. 

4 comments:

  1. osetio sam i ja to sto opisujes ;) i nebi lepse da opisem taj osecaj podpunosti "kad nicega nisi zeljan i uzivas u sad i zauvek" Pozdrav Milan

    ReplyDelete
  2. Lepo rečeno. Pravo je blaženstvo osetiti i doživeti to oslobađanje od straha koji sirotu ljudsku vrstu vodi u gramzive ratove. Izobilje nam Majka Zemlja nudi, raj je ovde... <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Da, bas se trenutno suprotno u svetu desava, od toga o cemu nas nekoliko sanja i pokusava da zivi... sirimo raj ;)

      Delete
  3. Fasciniran sam još jednom tvojim rezonovanjem, pišeš ono što ja mislim :) Vrlo me inspirišu tvoji tekstovi, a neretko i naučim ponešto iz njih. Keep up the good work! ;)

    ReplyDelete