Friday, November 7, 2014

Sve zbog jedne banane dio 2.



Bliži se zima i doba banana, kako za sirove vegane, tako i za širu populaciju. Iako je doba banana većini kroz cijelu godinu, malo ljudi razmišlja o tome odakle je došla ta banana koju su kupili za „preveliku cijenu od 10kn/kg“. Nekoć sam i ja mislila kako je 10kn za kilu banana previše. Nekoć sam i ja jela puno banana. Kad sam krenula sa ovakvim načinom prehrane, banana mi je bila ono što je kruh ostaloj populaciji. Banana je i sada glavna namirnica velikom broju sirovih vegana. Mnogi sirovi vegani kažu da je ona zdrava hrana koja ih spašava da ne posegnu za krafnama i grickalicama, da je jedino voće koje ih može zasititi (što je istina) i da ne bi mogli bez nje. Svijet jede banane kao da im je to zadnja stvar u životu. Banana je jedna od osnovnih namirnica koje uvijek imate u kući. Nije ni čudo, nakon tolike medijske promocije kao i promocije od strane zdravstva, banana je prihvaćena kao jedno od najzdravijeg voća. Prva kruta hrana koju bebe papaju je većinom banana, školarci ju nose u školu za ručak, studenti isto, sveprisutna je u menzama i kantinama, a i bapci ju sretno mogu jesti iako im fali zubi hehehe.
(fair-trade banana je dobra banana)

Ovaj članak pišem kao nastavak posta Sve zbog jedne banane, dio 1, ali sam ga odlučila skratiti i umjesto ne znam koliko dijelova, napraviti samo ovaj, drugi dio. I u ovome ćete dobiti sasvim dovoljno informacija da odlučite što je ispravno. Neću vam govoriti što da radite. Čak vam neću davati ni savjete kako bez banana, a bogami neću vam ni davati popis mjesta na kojima možete kupiti eko i fair-trade banane. Ja sam odlučila da neću kupovati konvencionalno uzgajane banane i pronašla sam mjesta u Zagrebu gdje ima fair-trade i organskih banana, kao i onih sa Rainforest Alliance certifikatom. Kada nešto odlučite i to želite, onda ćete to i napraviti. Navika koju danas njegujemo i koja uključuje da sve dobijemo posluženo na nos, ne moramo maknuti prstom ni mućnuti glavom mi je totalno out i ne podržavam ju. Dat ću vam informacije, a vi radite s njima što hoćete. To je sve što mogu napraviti. Bez ikakvih očekivanja, nadanja, pokušaja mijenjanja tuđe svijesti i slično. Sve što nam se danas događa kao ljudskoj zajednici je zasluženo. Nije ona dobra stara „kako siješ tako ćeš i žeti“ bez vraga…
A što smo posijali s industrijom banana? 

Odakle dolaze jeftine banane?

 Jeftine banane! To je jedino što kupci vide i što bi trebali vidjeti. A kada ogulimo tu jeftinu bananu jedemo tuđu patnju, bolest i nepravdu. Koja dramatična rečenica…morala sam ju napisati… Međutim kada sagledamo stvarnu situaciju, nije daleko od istine. Banane su nakon žitarica,šećera, kave i kakaa, peti najprodavaniji proizvod na globalnom tržištu, a samo pet korporacija kontrolira 80% prodaje na tržištu (odnosi se na uvoz) dok oko 20% (što nije puno) od cijene koju plaćamo odlazi u zemlje izvoznice[1]. Tko može proizvesti  jeftine banane? Samo velike plantaže koje podrazumijevaju povećanje produktivnosti (uz velike doze agrokemikalija, drugačije nemere zbog prirode monokultura) uz smanjenje troškova u obliku plaća i radničkih prava koja u industriji banana (gotovo) i ne postoje tako da dobivate industriju koja, osim one pamučne, koristi više agrokemikalija od bilo koje druge na svijetu[2] s time da tipična plantaža banana u srednjoj Americi gutne 70kg pesticida po hektaru godišnje (10x više od bilo koje kulture u industrijskim zemljama)[3]. Phyllis Robinson u članku „The true cost of bananas“ piše: „ne mogu zaboraviti snažan miris pesticida koji se avionima raspršuju po plantažama. Sjećam se mrtve ribe koju je rijeka izbacila na obalu gdje sam živjela (na obalu iste rijeke u kojoj sam se kupala i iz koje sam pila pošto tamošnja zajednica nema vodovod). Nakon mog povratka kući, vlada Costa Rice je stavila malu zajednicu u kojoj sam živjela u karantenu i evakuirala svih 25 obitelji jer je rijeka postala toliko toksična da su se ljudi ozbiljno počeli razbolijevati.[4]  Kad smo već kod agrokemikalija, evo jedne zanimljivosti: trovanje pesticidima je tri puta češće u regijama s plantažama banana nego igdje drugdje u Costa Rici[5]. Radnici su obično smješteni na plantažama gdje uzgajaju hranu i odakle piju vodu, a plantaže se redovito prskaju pesticidima koji ulaze u podzemne vode, tlo, biljke pa i ljude. Ako malo guglate naći ćete slučajeve u kojima radnici na plantažama u Latinskoj Americi, Filipinima i Africi tuže Dole zbog upotrebe ilegalnih pesticida kao što je zabranjeni Nemagon koji uzrokuje sterilnost, pobačaje, rađanje deformirane i bolesne  djece, rak, probleme s očima/vidom, kožom, bubrezima, živčanim sustavom itd. Na žalost sudski postupak obično nema povoljan ishod po radnike[6]. Radnici rade bez adekvatne opreme izloženi kemikalijama tako da su pojave kao što su kožne bolesti, osipi, bolesti dišnih putova, mučnina, vrtoglavica, cijela paleta rakova, sterilnost, rađanje deformirane djece te djece s mentalnim oboljenjima  i smrt normalna stvar. Više o Nemagonu i njegovim posljedicama možete pročitati ovdje.
(čari Nemagona)

Evo i nekoliko videa u kojima sami radnici govore o stanju na plantažama: 

U prvom videu možete čuti svjedočanstvo jednog od radnika na plantaži u Cameroonu koji govori o kemikaliji zvanoj "Counter". Radnici nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu, kolabiraju na plantažama ili čak umiru:"...if you die, the company just carries on..."

 



Counter je neurotoksin. Izaziva drhtavicu, mučninu, zamagljenje vida, grčeve u abdomenu, nakupljanje vode u plućima, napadaje, smrt.

Prije primjene nematocida, sve muške radnike se vodi na testiranje krvi da bi se vidjelo mogu li izdržati rad sa kemikalijama, no unatoč testiranju neki to ne mogu podnijeti pa prilikom primjene kemikalija dolazi do povraćanja ili kolabiranja te ih se mora prevesti u bolnicu.

http://vimeo.com/48872305

Fungicid Chlorothalonil može izazvati: zamagljenje vida, dermatitis, respiratorne probleme, povraćanje, vaginalno krvarenje, rak bubrega, smrt.

Ovdje možete pogledati još neke videe: http://vimeo.com/bananalink/videos/page:1/sort:date
  
Sljedeći faktor smanjenja krajnje cijene banane je nepostojanje radničkih prava. Radnici često rade 12-14 sati dnevno s neplaćenim prekovremenim. Ne postoji nikakva sigurnost, već se radi na ugovore od 6 mjeseci ili kraće. Radnik u Ekvadoru je prije 10 godina  imao duplo manju plaću nego onaj u Kostariki ili Kolumbiji, a samo trećinu plaće od onih u Panami. Kako je to moguće?  Radnik nije nikako zaštićen unutar zakona. Kompanija ne zapošljava radnike (jedan od razloga protesta iz 1928. što znači da se negdje situacija nije puno promijenila od onda) nego vođe timova (jefe de cuadrillas) koji unajmljuju tim radnika koji radi na plantaži. Radnici ne rade za kompaniju nego za vođu tima i on ih isplaćuje što znači da radnici nisu zaposleni za stalno i nemaju nikakva prava kao što je ulazak u sindikat, zdravstvo, godišnji, godišnji bonusi ili bolovanje. Muškarci rade 12-13 sati dnevno za 4 USD, a žene za 2-3 USD. Također, radni uvjeti su surovi: za vrijeme zračnog prskanja pesticida dio radnika ostaje na plantažama, a dio se vraća odmah nakon prskanja[7]

U Ekvadoru je kršenje ljudskih prava na plantažama banana posebno izraženo. Djeca od 8 godina rade na plantažama gdje su izložena toksičnim pesticidima, rade s mačetama i oštrim noževima, nose teške buntove banana, piju zagađenu vodu i doživljavaju seksualno uznemiravanje i napastovanje. Iako su i Chiquita, Del Monte, Favorita i Noboa (Bonita) u nekom trenutku zapošljavale djecu kao radnu snagu, Dole prednjači u toj praksi[8]. Nisu niti žene pošteđene; i one se suočavaju sa seksualnim uznemiravanjem, a plaćene su tri do četiri puta manje nego muškarci za sličan posao[9].
Često se događa da nije kompanija ta koja proizvodi banane već ih kupuje od lokalnih proizvođača. Nije ni tu situacija puno bolja jer kompanija ima monopol nad trgovinom i određuje cijene te može ucjenjivati seljake, pogotovo kada je u „bliskim odnosima“ s vladom…a uvijek je. Jedan peruanski proizvođač kaže: „Htjeli smo i dalje prodavati svoje banane Dole-u. Jedino smo u isto vrijeme htjeli razviti vlastito tržište i prodavati direktno. Htjeli smo imati mogućnost izbora, biti neovisni i razviti pravedne odnose. Dole nije pristao. Rekli su da im moramo prodati sve naše banane ili neće više kupovati od nas. „-Jorge Nunjar Domador, President, APOQ Co-op, Querrecotillo, Peru[10]
U Britaniji se cijena banana gotovo prepolovila u zadnjih 10 godina. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali uzimajući u obzir da na pijacu možete kupiti banane po 3kn/kg, mislim da i mi slijedimo trend. Kada dođemo u supermarket i križamo se na prizor „banana:10kn/kg“ zaboravljamo tko u svoj toj bitci oko cijena pati, a to su proizvođači. Oni su upravo ti koji dobivaju najmanje od cijene koju plaćamo za banane, a kompanije i supermarketi toliko spuštaju cijene, i uzimaju sebi najveći dio profita, da mnogi manji ili srednji proizvođači odustaju od proizvodnje, a drugi dobivaju sve manje i manje dok se troškovi povećavaju. U Kolumbiji su npr.troškovi proizvodnje porasli za 85% u zadnjih 10godina[11] Proizvođači ne dobivaju nikakav novac za svoje banane pa ne mogu ni uložiti u unapređenje i održivost proizvodnje. Prisiljeni su koristiti najjeftnije i najopasnije pesticide[12] Mnogi seljaci se već sad suočavaju s posljedicama klimatskih promjena koje im desetkuju urode; zamislite kako će tek biti u budućnosti. Nekoliko je mogućih ishoda: velike kompanije će ih pregaziti; s to malo financija što imaju ulagat će u agrokemikalije kojih će trebati sve više da spase urod; uložit će u održivu poljoprivredu i preživjeti. Zadnji scenarij je moguć samo ako ih tržište podrži, a iz britanskog primjera vidjet ćete da kupci mogu prilično utjecati na formiranje tržišta. No prvo, idemo malo na kratku lekciju iz povijesti…

Banana Republika

Sigurno ste čuli za izraz „banana republika“, a da se ne odnosi na modnu marku. To je naziv za siromašne, politički i ekonomski nestabilne zemlje čija ekonomija ovisi o izvozu samo jednog proizvoda (npr.banane), a uz to ih karakterizira raslojeno društvo u siromašnu radničku klasu i vladajuću plutokraciju koja uključuje poslovnu, političku i vojnu elitu[13]. Prva takva zemlja je bila Honduras u kojoj je United Fruit Company imala potpunu kontrolu nad ekonomijom i bila do laktova (i više) umješana u političku situaciju u zemlji. 

 (naš junak Minor)

Sve je počelo 1870. s bananama dovezenim s Kariba i formiranjem Boston Fruit Company. U to vrijeme je i Minor Keith, američki macan i biznismen radio kuršlus po Latinskoj Americi gradeći pruge i uzgajajući banane uz(s)put, doslovno. Tako je on s Bakerom iz Boston FC osnovao 1899. United Fruit Company (današnja Chiquita) pa one thing led to another i kompanija je postala najveći zemljoposjednik u Srednjoj Americi i opasno se bacila u posao s bananama. Najveći je utjecaj imala u Gvatemali gdje su velike face iz kompanije hengale s lokalnim diktatorima, uživale nisku stopu poreza i uvoz bez carina, a nitko im nije zamjerio ni niske plaće koje su isplaćivali radnicima. No jednog sunčanog dana odoše macani iz UFC (United Fruit Company) do predsjednika Jacoba Arbenza, narodnog junaka, produžiti ugovore i koncesije. Međutim Jacobo je imao malo drugačiju ideju poslovanja i državne politike nego naši macani. Država je u to vrijeme (1953.) uzela dobar komad zemlje UFC-u da bi ju podjelila seljacima. No kako to obično biva s Amerikancima, ako ne paše kompaniji, ne paše ni državi. Kompanija je optužila predsjednika da je stari komunista pa je CIA skočila i riješila to kratkim postupkom(državnim udarom). Za vrijeme državnog udara Arbenz je izjavio: „Naš zločin je taj što smo proveli agrarnu reformu koja nije bila u skladu s interesima UFC-a“. Kompanija je posjela Castilla Armasa  na čelo države i uz njega vratila „svoju“ zemlju te zabranila sindikate radnika na plantažama banana.
S druge strane, neki govore da je kompanija spasila mnoge ljude zapošljavajući i dajući im (tada) pristojne plaće. Na plantažama su imali bolnicu i škole te besplatni smještaj. Raskrčili su na tisuće hektara prašume i pretvorili ih u poljoprivredne površine (to se kvalificira kao dobro) i pretvorili Gvatemalu u najvećeg proizvođača banana spašavajući ju zavisnosti od tržišta kave (pa je postala ovisna o tržištu banana…) i da, tu su i pruge. Svi toliko veličaju Amerikance što su gradili pruge u Banana Republikama kao i Britance u Indiji, a jedini razlog te gradnje je bila lakša povezanost tržišta i bolje iskorištavanje zemlje i njenog stanovništva u svrhu trgovine i dominacije. Pa ti reci…
Kada ih stavimo na vagu sa negativnim stvarima koje je kompanija učinila, svi gore navedeni razlozi mi nikako ne mogu pretegnuti u korist kompanije. A što se tiče pruge… u isto vrijeme je kompanija  radila na tome da spriječi državu u gradnji autocesta koja bi ugrozila njihov monopol nad transportom. [14]

12. studenog 1928. izbio je štrajk radnika UFC-a na karipskoj obali Kolumbije. Tražili su da ih kompanija zaposli kao stalne radnike na plantažama te im osigura pristojne radne uvjete: šest radnih dana, 8-satno radno vrijeme, zdravstveno i eliminaciju kupona koji su izdavani umjesto plaće u novcu, a moglo ih se koristiti samo u trgovinama kompanije[15] . 6. prosinca vojska je otvorila vatru na masu radnika okupljenih na glavnom trgu. Brojke žrtava nisu nikada točno procjenjene no u nekim izjavama se penju i do 2000. Koliko je kompanija sudjelovala u svemu tome, nije poznato, ali se zato Američka vlada pobrinula da se zaštite interesi kompanije[16].

Kratki filmić o gore navedenom „incidentu“

 Dakako, nije UFC bila jedina kompanija koja se pomamila za bananama. 1924. braća Vaccaro su osnovali Standard Fruit Company (današnji Dole) i počeli izvoziti banane iz Hondurasa. Standardni postupak je bio infiltrirati se u državne poslove, izmanipulirati zakone, jeftino kupiti velike poljoprivredne površine, „legalno“ oduzeti tamošnjem stanovništvu zemlju i onda ih zaposliti kao jeftinu radnu snagu (primijetite kako postupak oduzimanja zemlje iliti temelja samodostatnosti i neovisnosti generira ljude ovisne o tržištu. Bez zemlje prisiljeni su se okrenuti tržištu da namire temeljne životne potrebe – hranu, vodu, stanište; postaju nemoćna masa koju se može kontrolirati i eksploatirati. Ovo je klasični postupak koji svugdje pali i koji je pokrenuo kapitalizam kao socio-ekonomski sistem). I tako je i Dole započeo s biznisom i uz banane počeo se baviti proizvodnjom ananasa, jagoda, grožđa i drugog voća i povrća te sokova. Uz Chiquitu je druga najjača banana kompanija i ne zaostaje za njom ni sa sranjima (oh, pardonček…) koja radi.
Korporacije i kompanije poput Dolea, Del Montea, Chiqite, Bonite i Fyffesa imaju toliku moć u Latinskoj Americi da određuju kako raspodjelu državnih financija i zemlje tako i politiku rada i okoliša. 2009. Dole i Chiqita su optužene da su imale prste u vojnom udaru na Honduraškog predsjednika Manuela Zelayu nakon što je odlučio dići minimalnu nacionalnu plaću usprkos njihovom protivljenju. [17] Također Chiqita je optužena da je platila desničarske paramilitarne snage u Kolumbiji koje su ubile i masakrirale na tisuće civila i koje su povezivane s narko -artelom, a čini se da ni Dole ni Del Monte nemaju čiste ruke[18]

José Gregorio Mangones Lugo, zapovjednik William Rivas fronta Sjevernog Bloka AUC-a (Autodefensas Unidas de Colombia) koji je djelovao u zoni banana izjavio je da su Dole i Chiquita regularno plaćali paramilitarne snage za razne usluge koje su uključivanje likvidaciju članova sindikata radnika na plantažama banana, ali i svih ostalih koji su se miješali u „biznis“[19] te istjerivanje malih seljaka sa zemlje da bi Dole imao još prostora za banane kao i zastrašivanja radnika da bi ih spriječili pri priključivanju sindikatima[20]. 80 do 90% financija koje su AUC dobivali su bile od banana kompanija. 

Zašto fair-trade? 

Ako ovo sve gore nije bilo dovoljno...U Britaniji je svaka četvrta banana kupljena fairtrade. Velike kompanije, EU i WTO nisu naklonjeni malim proizvođačima koji bi propali da nema kupaca koji su inzistirali na fairtrade bananama. 85% proizvođača sa otočja Windward koji su uspjeli preživjeti pad cijena i hirove tržišta su upravo oni sa fairtrade certifikatom. Također fairtrade banane osiguravaju ostalim zemljama da se uključe u tržište i razbiju dominaciju velikih banana kompanija i njihovu kontrolu nad ekonomijom zemalja Latinske Amerike. Novac od fair trade banana financira socijalne projekte u zajednici (koja je uključena u fair trade projekt), zdravstveno osiguranje, stipendije, ali i proizvodnju[21]. Fairtrade osigurava stabilnu cijenu i bolji život za male proizvođače, seljake i njihove zajednice te ruši monopol velikih kompanija, a u isto vrijeme metode uzgoja i proizvodnje ispunjavaju visoke socijalne i ekološke standarde. Seljaci koji uzgajaju fairtrade banane dobivaju minimalnu fairtrade cijenu kojom mogu pokriti troškove održive proizvodnje i još fairtrade premium (bonus) za investiranje u projekte u zajednici[22].



Kod nas je moguće naći fairtrade banane i ja osobno kupujem te ili one s eko-certifikatom. Također, naišla sam na one s Rainforest Alliance certifikatom koji, doduše, ne osigurava ekološku proizvodnju i dopušta agrokemikalije i široki spektar pesticida, i slabiji je od fairtrade certifikata, ali opet, navodno, postavlja standarde koji brinu o okolišu i pravima radnika. RA (Rainforest Alliance) je započeo projekt u suradnji s Chiquitom, ali poznavajući gadosti koje kompanija radi kao i njezin spektar djelovanja, mene to nikako ne uvjerava u kvalitetu i „fairness“ tih banana. Radije ću bez njih nego kupiti Chiquitine… a što se tiče certifikata, ne treba svemu vjerovati. RA certificirane banane su mi za nuždu, ako baš nemam nikakvog dugog izbora… a ustvari ga uvijek ima. Opet, da ne bude da sam zločesti saboter, napisala sam vam nešto i o projektu ;) 

Projekt "Better Banana"

1991. internacionalna neprofitna organizacija  Rainforest Alliance je započela s projektom „Better Banana“ kojim bi pomogla u rješavanju socijalnih i ekoloških problema na plantažama banana u Latinskoj Americi. Kriteriji koje postavlja RA (Rainforest Alliance) uključuju recikliranje plastičnih vrećica i ostalog otpada, očuvanje tla na plantažama, sadnju vegetacije uzduž kanala i vodenih površina da se spriječi erozija tla, eliminacija najopasnijih kemikalija i kontrola nad onima koje se upotrebljavaju, štednja vode, ugradnja filtera za vodu; osiguravanje zaštitne opreme za radnike, njihovu obuku kao i pristojne plaće.

Svi RA certificirani proizvođači bi se trebali pridržavati standarda koji čuvaju tropske kišne šume, divlje životinje i tlo, adekvatno zbrinjavati otpad i paziti na prava radnika.
Da bi poboljšala svoj imidž, Chiquita se uključila u program te uložila u modernizaciju skladišta, recikliranje i reforestaciju, sustave za filtraciju i mjere zaštite tla. Navodno su uložili i u trening radnika, stambeni smještaj, školovanje i zdravstvo za radnike i njihovu djecu.
Navodno je Chiquita na svojim plantažama u Latinskoj Americi ispunila standarde projekta, no to ne znači da se radi o ekološki uzgojenim bananama. Ovdje govorimo o samo malo poboljšanim uvjetima, što je ok, ali ne nešto za što se možemo uhvatiti i odahnuti kada drugi put kupujemo banane. Osim toga, do sada nisam u Hrvatskoj (barem ne na pijacu pošto u trgovine ne idem) vidjela RA certifikat na Chiquita banani. Vidjela sam samo certificirane Watta Fruit! s time da serijski broj na banani označava konvencionalni uzgoj. Također, prema ovom članku[23] i Favorita Fruit Company iz Ekvadora je uspjela dobiti RA certifikat. Ako želite organske banane, one se većinom uzgajaju u Dominikanskoj Republici, Meksiku i Kolumbiji(barem što se tiče Latinske Amerike).
Inače, i Dole ima organski certificirane banane, pošto je to sad trend i kompanije se natječu i u tom području, što je super, ali s druge strane kada uzmete u obzir prošlost (pa i sadašnjost iza ulaštene površine) nekako i ta organski certificirana banana dobije gorak okus. Hvala, nakon svega, uzet ću neko domaće voće…

Dakle…

Poanta mog teksta nije natjerati nekoga da kupuje organske ili neorganske, fairtrade ili bilo kakve druge banane već preispitivanje standarda i konvencija. Zašto bi banane trebale biti jeftine? Jesmo li se ikad pitali kako se uzgajaju, tko radi na plantažama, kako ih se doprema do nas itd. Kad samo to uzmemo u obzir, kako možemo očekivati da jedna takva namirnica može koštati 3 ili 5kn po kg? Kako išta što kupujemo u supermarketu može biti toliko jeftino? Može jer se nalazi unutar sustava koji to omogućava; omogućava umjetno spuštanje cijena, političke malverzacije i uništava svu potencijalnu konkurenciju u obliku malih ili srednjih proizvođača. Iz istog razloga radije kupujete kolače, grickalice i slatkiše u supermarketu nego kod nekoga tko ih proizvodi „na malo“ od odabranih namirnica. No, često ne razmišljamo što kupujemo jer nemamo tu mogućnost. Kada imate plaću s kojom se jedva krpate i morate razmišljati što ćete jesti drugi dan, nije vam stalo do fair-trade banana ili nekoga tko pokušava preživjeti od vlastitih rukotvorina i pazi na konačni „proizvod“ (iako to više i nije proizvod). Upravo zato ne govorim nikome što bi trebao raditi. Sistem je truo i to svi znamo i osjećamo. Prevelik je da bismo ga brzo mijenjali, a možda i da bismo ga mijenjali uopće. Srećom ima primjera koji upućuju na promjenu i koji osiguravaju ljudima i njihovoj okolini (i okolišu) pristojan život. Želim li promijeniti svijet? Ne. Želim li spasiti prirodu? Ne mogu. Trebam li joj ja, ili ljudi općenito? Ne. Želim li spasiti ljude? Ne. (oh noooo misantrophy oozing out ;) ) Vrijeme je da požanjemo što smo posijali. Žanjemo u obliku kapitalizma, banana republika, sve većeg siromaštva i gubljenja osobnih sloboda i prava. Nitko nam to drugi nije donio nego mi sami… a sunce će i sutra zasjati ;)


[1] http://www.fairtrade.net/bananas.html
[2] http://www.bananalink.org.uk/the-problem-with-bananas
[3] http://www.fairtrade.net/bananas.html
[4] http://smallfarmersbigchange.coop/2011/06/07/the-true-cost-of-bananas/
[5] Chambron, Anne-Claire. Bananas: The "Green Gold" of the TNCs
[6] http://smallfarmersbigchange.coop/2009/06/10/dilemmas-of-a-fair-trade-banana-enthusiast/
[7] Kopetski, Kim, Cave, Milner. The Ecological Footprint of a Dole Banana
[8] http://www.hrw.org/news/2002/04/24/ecuador-widespread-labor-abuse-banana-plantations
[9] http://www.scq.ubc.ca/global-issues-for-breakfast-the-banana-industry-and-its-problems-faq-cohen-mix/
[10] http://smallfarmersbigchange.coop/2011/06/07/the-true-cost-of-bananas/
[11] http://www.theguardian.com/sustainable-business/fairtrade-partner-zone/cheap-bananas-whos-really-paying
[13] http://en.wikipedia.org/wiki/Banana_republic
[14] http://en.wikipedia.org/wiki/United_Fruit_Company#cite_note-12
[15] http://modernfarmer.com/2014/07/latest-old-time-farm-crime-banana-massacre/
[16] http://en.wikipedia.org/wiki/Banana_massacre
[17] http://smallfarmersbigchange.coop/2009/10/07/equal-exchange-goes-bananas/
[18] http://smallfarmersbigchange.coop/2009/05/27/the-price-of-bananas/
[19] http://smallfarmersbigchange.coop/2009/12/07/new-evidence-links-dole-food-company-to-paramilitary-assassinations-in-colombia/
[20] http://smallfarmersbigchange.coop/2009/05/27/unpeeling-chiquita-and-dole/
[21] http://smallfarmersbigchange.coop/2011/06/07/the-true-cost-of-bananas/
[22] http://www.fairtrade.net/bananas.html
[23] http://www.nwf.org/news-and-magazines/national-wildlife/green-living/archives/2004/greening-the-worlds-most-popular-fruit-bananas.aspx

No comments:

Post a Comment