Tuesday, May 19, 2015

Kad majmun luduje svemir zavali šamar



Lude su se stvari događale ovih dana… počela sam pisati o tri različite teme, i sad sjedim u kuhinji, s ručnikom na glavi, previše sladoleda od banane u želudcu i umorom u nogama i odlučujem da ću pisati o četvrtoj temi. Koja još nije određena. Iako je svaki post osoban, možda je ovaj na neki način osobniji. Umor u nogama i lagani pritisak u dlanovima gdje se stvaraju žuljevi od motike djeluju revitalizirajuće po duh, kao i pomisao o sutrašnjem odlasku na njivu. 
Ah, fizički rad. Kako samo izbije majmuna iz glave… Svaki dan sam drugačija. Svaki dan se pojavljuju pitanja i potencijalni odgovori koji se mijenjaju svake minute. Definitivno se jedno poglavlje u životu zatvara, ali toliko je razina i poveznica za je teško povući crtu razgraničenja. Ona vjerojatno ni ne postoji. To je jedna od stvari koje sam naučila pišući diplomski. Pisat ću vam i o njemu. Jer on je priča o životu. 

Issss na tabanima imam još zemlje od njive. Draga njiva…i osjećaj zemlje pod nogama. Ha, koja instant hrana. I onda se vratiš u ono što zovemo stvarnošću i ubaciš se u neki posve drugi mode. Samo što zaboravljamo da stvarnost koju smo stvorili nema veze s onom kozmičkom. Ima, u tome da slijedi kozmičke zakone, ali nije povoljna za nas. Stvorili smo svijet patnje, ega, kompeticije, ljubomore, laži i (samo)zavaravanja te ga zovemo stvarnošću. Zakomplicirali smo si život do maksimuma i sve što radimo je glupost. Ali ona na razini zaprepaštenja. Kako? I tako se moj ego sablažnjava nad svijetom i ne može vjerovati kako kad odjednom iz nekog kutka ono nešto uhvati ego na djelu. E majmune moj dragi, sablažnjavaš se nad svijetom, a činiš skoro istu stvar. Lijepo je kad se uhvatite u tome. Nasmijete se. Nekad. Nekad i ne. To je proces. Ustvari sam vam htjela reći da sam se napokon odselila iz betonske gajbice u jednu koja ima vrt, balkon i staru trešnju. Počela sam raditi i njivu s jednom super ekipom. Posadismo paradajize danas, tikvice, celer, patlidžane, lubenice. Sutra nastavljamo. U razgovoru s bratom blizancem po horoskopu, osvijestih želju da odem volontirati ili raditi na nekoj permakulturnoj farmi ili šumi hrane. Imala sam tu želju i prije, ali nije još bila zrela. Nije još ni sada potpuno. Zrela je otprilike kao trešnja u dvorištu. Počela je crveniti. Veselim joj se jako. Kao i crtanju. To je meditacija. Tada majmun ode. Onda se vratim u grad i upalim taj fejs… pogledam lajkove na FiggyPiggy i pomislim: „jebote moram se početi reklamirati… pa kak' da ja to napravim? Agresivna promocija…nemrem ja to. A treba i knjigu prodati…a bogte…“ i onda majmun krene. Pfff koji napor… onda se sjetim nedjeljnog Malog Placa kad mi je jedna divna djevojka ispričala kako otkako je bila na promociji moje kuharice više ne peče kolače. Radi samo sirove. I to one bez ulja i agavinog sirupa, FiggyPiggy style, conscious style. I uživa u tome, i sretna je i radi to za prijatelje koji su još sretniji hahaha. I sjetim se Stelice koja je uživala u cheesecakeu koji je drugačiji od drugih i ona to prepoznaje. I kak'… bude mi drago da pomažem utiranju puta prema nečijem, pa na kraju, i mojem, razvoju. Bude mi drago jer blog i stranicu prate kvalitetni ljudi. Bude mi drago jer stranica nije za mase. No iskreno, zajebancija je to. Moraš od nečeg živjeti i pokušavaš to izvesti tako da radiš ono što voliš (dok prava ljubav još sazrijeva) no znaš da u tome nema novca. U sirovoj hrani nema novca. U onoj pravoj. Postala je trend i samo rijetki shvaćaju smisao iz jednostavnog razloga jer ga moraš osjetiti. Da bi bilo što shvatio moraš to osjetiti, ne mentalno razumjeti. A osjetiš iskustvom. Lijepo je raditi hranu i uveseljavati ljude no postoji toliko više od toga. Ajme, koliko samo više. Hrana djeluje onako kako mi odlučimo da će djelovati. Tu odluku donosimo nesvjesno pa ne shvaćamo što se događa, ali je tako. Znam da je. Imamo toliku moć, ali smo ju naučili koristiti na sve načine, samo ne u svoju korist. Radimo sve iz navike, a navike smo razvili odgojem i odrastanjem u svijetu koji počiva na neznanju. I onda kada ne paziš (a u 99,99% slučajeva, ne pazimo) iluzorna stvarnost ti zavali šamar. Pa si malo ošamućen i majmun bude razočaran, no opet, ako imaš sreće, shvatiš da se svemir brine za tebe. Eto, tako sam vam ja u zadnje vrijeme, hvala na pitanju. 

Ljudi ne mogu podnijeti istinu. Ni ono za što govore da je okrutna istina nije istina. Kada misle (ili mislimo) da smo otkrili istinu, to nije istina. To je samo ego. U stanju u kojem je velika većina nas, na različitim suptilnim razinama, doduše, jedino što možemo je iskreno reagirati na svijet oko sebe. To može dovesti do konflikta pa si ne dopuštamo iskrenost. No kakve ja ili vi imamo veze s bilo kim? Kako ja mogu ikoga uvrijediti i povrijediti? Kako može itko mene povrijediti? Nikako. Mogu sama sebe povrijediti i vi možete sami sebe povrijediti. To je jedino. Majmun se naduri…digne no…osjeti se ugroženim. Boji se. To je to. Boji se. Strah… Sad stanite i promislite koliko stvari radite iz straha…

Da, da…majmun vam govori da ste jaki i da nemate straha. Ignorirajte ga. Razmislite…

Skoro sve? O da. Strah se usađuje djeci od malena. Roditelji, nemojte to raditi, molim vas. Znam da to nitko ne radi svjesno, ali osvijestite svoje postupke. Činite veliku štetu djeci. Činite to jer su to vama činili, ali vrijeme je da stanemo. Svi moramo stati. Prihvatite sebe i prihvatite druge. Nemojte osuđivati. Barem na kratko. Jebate, kad se sjetim svog straha u životu… i koliko ga je još preostalo. A sve iz neznanja i života u iluzijama. I onda kažem, fak det šit, pa nisam ovdje da bih nekome povlađivala. Pa ne mogu to ni napraviti. Ako je druga osoba sjebana, mogu se postaviti na glavu brate, dubiti na trepavicama i svirati harmoniku nožnim prstima pa opet neće biti dovoljno dobro. Jedino što mogu je biti iskrena. Ako idem protiv intuicije i osjećaja koji mi je ipak ostao od onog iskonskog znanja zatrpanog kulturnim i civilizacijskim formama, normama i ostalim smećem, dobijem šamar od svemira. A kad radiš što ti svemir kaže i nemaš sumnje u to, on pazi na tebe. Kada posumnjaš, dobiješ šamar od društva jer ti svemir kaže: „evo ti sad jer ne slušaš sebe, odnosno mene“. Ako si dovoljno lud, možeš se nakesiti društvu/iluzornoj stvarnosti/nazovite to kako hoćete i reći, daj još jedan, jer će prije tebe, mayo jedna, zaboljeti ruka nego mene obraz. 

Eto, i tako, moj majmun potaknut divljanjima ostalih majmuna po fejsu i u životu je morao ovo izreći. Nekad ne znam što je majmun, a što sam ja. Ali neka. Dobro je kako god. Ako je majmun, koga briga, on nije ja. A ako sam ja, pa super onda, svemir će reći: „veri gud!“
scumbag monkey...brinete se o njemu a on radi sranja


p.s. maya je iluzorna stvarnost, a majmun je ego (ako je netko fulnuo „termine“)

do sljedećeg posta,
razumijeva vas i voli i želi vam svima, ali svima, mir
vaša Figgy

2 comments: