Saturday, July 25, 2015

Ovisnost (o hrani) vol.2: traženje dubinskog uzroka



Nemam pojma što sam sve pisala u zadnjem postu, ali ovo će biti neki nastavak jer je tema aktualna kako za mene, tako i za većinu ljudi vjerojatno. Na kraju krajeva, hrana nije glavni lik u ovoj priči, to može biti bilo koja stvar koju koristimo da bismo utješili svoje povrijeđeno biće, no u puno slučajeva je to ipak hrana. S druge strane, ona može postati pravi diktator kada dopustimo sebi da joj dopustimo da upravlja našim životom, radilo se o sirovoj hrani ili bilo kojoj drugoj. A iza svega toga stoji toliki potencijal u nama koji cijelo vrijeme niječemo i ne dopuštamo mu da izađe, samo zato jer su nas učili da on ne postoji…

No, ajmo ispočetka… vratila vam se ja iz Danske, sa Fresh Food Festivala. Iskustvo putovanja, upoznavanja novih ljudi i novih situacija, pa bilo i ovako „sterilno“ kao organizirani festival, vas vraća u stvarni svijet. Pod „stvarni svijet“ ne mislim ovaj šou za koji govorimo da je stvarni svijet, već na ono istinsko shvaćanje života i sebe. Daje vam hrabrost, vjeru u sebe, mijenja perspektivu i djeluje kao plodno tlo za rast, odnosno vraćanje sebi. Susreti s nekim ljudima su me potakli da zagrebem još dublje u temu, suočim se s onim što mislim da sam ja i shvatim da to nisam ja. Hah, koje spoznaje, a još ni ne meditiram haha…

Izvorno konektiranje u Danskoj ;)
 Nevjerojatno što smo napravili od civilizacije i društva… pa valjda smo otišli toliko u krivom smjeru da ne kužim kako ne hodamo unatrag. I onda kada se sjetim da živimo u tom čudnom svijetu koji smo stvorili, kao u nekom balonu odsječenom od stvarnosti i da si sami stvaramo ta očajna i patnička stanja u kojima se nalazimo. Toliko smo moćni, a tu moć koristimo da bismo se uništili…doslovno; na individualnoj i kolektivnoj razini. Jedino što znamo njegovati je svoj ego, majmuna… peruckamo ga, lickamo, češljamo, vežemo mu mašnice, dobro ga hranimo, mazimo i pazimo. Društvene mreže su idealno oruđe za to. Nadam se da se ne ljutite što nikome skoro ništa ne lajkam i ne komentiram (tu i tamo se potrudim), ali brate mili, to ego paradu sve teže gledam. Znate onu „majmun radi što majmun vidi“? Ne treba mi majmun tabati staze po kojima više ne želim ići, pa čim se uhvatim u misli koja me vuče natrag u taj svijet, odmah gasim Facebook, bok. Nije dobro za moju psihu, bar ne još. 

Facebook može biti odlično sredstvo prikupljanja i dijeljenja informacija, no prije nego podijelimo „informaciju“ zašto se ne bismo pitali sljedeće pitanje: „Zašto dijelimo tu informaciju? Što očekujemo od toga? Što ako ju ipak ne podijelimo?“  Većina postova, odnosno informacija koje dijelimo su „ego boosteri“, morate to priznati. Ali što je ego uopće? Prije sam ga zamišljala kao nešto što pokušava biti superiorno, voli se kititi i pokazivati, kao nešto veliko i prijeteće s negativnom konotacijom. Znate ono kad ekipa mora kupiti najskuplji auto i odjeću da bi se pokazala, a ima minus na računu ko…pa Hrvatska… uglavnom, valjda ste shvatili na što mislim. U jednom trenutku bih rekla da je to ego. Ego je bio nešto loše čega se moramo riješiti. Sada kada razmislim o tome, bez osuđivanja (jer samo ego osuđuje), ego je samo potreba za priznanjem. On nije ništa gadno i napuhano na steroidima, i ljudi to ne rade jer se osjećaju superiorno (ili se žele osjećati superiorno… dobro, to možda malo, ali to nije dubinski razlog) nego samo zato što žele biti priznati; „hej tu sam, postojim, molim te primijeti me i daj mi razlog da postojim (jer sam toliko udaljen od sebe da trebam druge da bi potvrdili moje postojanje).“ Možda ovo vrijeđa nečiji ego, ali pokušajmo prijeći preko barijera koje smo si postavili civilizacijskim normama i priznati si da sve što radimo radimo samo da bi nas netko volio; samo zbog potrebe za ljubavlju. Imam mali problem s tom riječi jer su njeno značenje, odnosno asocijacije i osjećaji koji se javljaju pri pomišlju na tu riječ, obojeni civilizacijskim/društvenim standardima koji su potpuno krivi i ne podržavaju život. 

Eto sad mi je palo na pamet! Ništa što radimo na podržava život; naša uvjerenja ne podržavaju život! Podržavanje i održavanje života je temelj na kojem priroda funkcionira. Život se održava i podržava ljubavlju. Mi gledamo na ljubav i emocije kao na nešto za slabiće; svi znamo da ako želimo biti jaki i neovisni, ako želimo da nam se ljudi dive i poštuju nas, ne smijemo pokazivati osjećaje. Hell, ne smijemo ih ni imati! Ako nekoga volimo, otvaramo si prostor da budemo povrijeđeni, da nas ta osoba napusti, prevari, izigra… Jao, pa lupila bi nas sve kolektivnom lopatom! Krećemo od krivih pretpostavki! Društvo predstavlja ljubav kao igru ega, a ona je sve samo ne to. Onaj tko voli ne može biti povrijeđen i izigran. Ljubav nije ovisnost i potreba našeg ugroženog bića za priznajem. Nemamo pojma što je ljubav jer ju nismo iskusili! Ona ne postoji u našem društvu, a ako ne postoji što će onda podržavati život? Sunce ne sja jer nešto očekuje od nas, kiša ne pada jer očekuje da joj se divimo, zrak nije tu da bismo ga mi disali i onda postali inženjer jer on to želi od nas. Da imaju uvjete pod kojima nam se daju, mislim da bismo brzo nestali s lica Zemlje. Umjesto toga oni su tu i njeguju život. I meni se samoj nameće milijun „logičkih“ pitanja, ali mislim da sam na nekom dobrom tragu… nešto mi govori da je to bezuvjetno bivanje, odnosno ispunjavanje svoje svrhe upravo ta ljubav, ili šta god… Ta neka sila koja podržava život. 
 E da! Znam! Primjer! Dakle, ako dobivate tu silu, vi rastete, bivate sretnima i na kraju ispunite svoju svrhu; kao biljka koja dobiva sve što joj treba da naraste. E sad, dijete treba tu silu da bi raslo, da bi se razvilo u osobu koja treba biti. Kada roditelji (kao i svemir koji nam daje uvjete za rast i razvoj…a u isto vrijeme smo i njegova djeca, njegov produžetak... ok komplicirano je...možda...bear with me…) pružaju djetetu bezuvjetnu ljubav, ono raste u svakom smislu i razvija se u zdravu osobu koja zna svoju svrhu jer je spojena sa tom silom, mudrošću, čime god, koja održava sve. To dijete ima slobodan pristup intuiciji i tom izvornom znanju koje nam je svima dano jer smo dio postojanja i ono zna; zna sebe. Ono je jako, hrabro, neovisno, nosi u sebi tu silu i cvjeta. E a kada se razna uvjetovanja upletu u odgoj pa ćaća želi da dijete bude ono što on nikad nije uspio biti, školuje ga, hrani, brine o njemu s tom namjerom u glavi (naravno, to ne mora biti svjesna namjera, često ni nije, već se nalazi duboko u podsvijesti), onda nastaju problemi. Ako dijete ne ide željenom stazom, roditelji su povrijeđeni, govore mu kako se bi ili ne bi trebalo ponašati, što je loše, a što je dobro i kada se dijete ne ponaša u skladu sa zadanim normama, biva kažnjeno, odnosno zakinuto za odobravanje i potvrdu; zakinuto za onu silu koja mu treba da bi raslo. Zamislite dijete, odnosno sve nas, kako smo usmjeravani kroz život i kako moramo ispunjavati tuđa očekivanja i želje koji se kose s onime što mi duboko u sebi osjećamo. Prvo ćemo izgubiti tu vezu sa sobom jer nas cijelo vrijeme odvraćaju od nas samih, pa ćemo početi ispunjavati tuđa očekivanja nadajući se potvrdi i odobravanju te postati ovisni o njima jer nam oni postaju jedina smjernica u životu. 
Dijete se uči nekim zakonima materijalnog života tako da gleda reakcije roditelja i iz njih uči što je „dobro“, a što „loše“; opasno ili sigurno. Iako vjerujem da imamo urođeno znanje, za neke stvari trebamo potvrdu roditelja. Možda nećemo odmah znati da nas vatra može opeći, ali kada vidimo roditeljevu reakciju na vatru, naučit ćemo da nije dobro gurati ruku u nju. Kažu da dijete, prije nego pristupi nečem nepoznatom, uvijek gleda reakciju roditelja. Ako je nešto dobro, dobit će potvrdu odnosno odobravanje da nastavi s time, a ako nije, onda će ga nekako roditelj spriječiti u tome. Za sve što radimo trebamo odobravanje roditelja u početku, a kasnije postajući ovisni o tome, tražimo i odobravanje drugih. Roditelj daje odobravanje za stvari za koje misli da su ispravne ili dobre za njegovo dijete što, naravno, ne mora biti tako u stvarnosti. Oni su već uvjetovani reakcijama njihovih roditelja i često se ne mogu „spojiti“ na tu izvornu mudrost i slijediti put koji je namijenjen za njihovo dijete jer jednostavno nisu u konekciji sa sobom. Kako su djeca „produžetak“ roditelja, doslovno, roditelji žele samo najbolje za svoju djecu, odnosno za sebe; žele ispuniti svoju svrhu kroz dijete. Stvari se počnu komplicirati kada u neshvaćanju da smo svi različiti i da je svatko s nekim drugim razlogom ovdje, pokušavaju usmjeriti dijete na „pravi put“ primjenjujući svoje životno iskustvo koje im nije omogućilo rast. Naučili su da su neka ponašanja loša i vide ih kao loša kod sebe pa tako ne daju odobravanje svom djetetu za ta ponašanja. Dijete, s druge strane, treba odobravanje roditelja i učinit će sve da ga dobije, jer tim odobravanjem dobiva ljubav, odnosno tu silu potrebnu za rast. No! Kada se uvjeti koji omogućavaju tu silu kose sa onim što djeca osjećaju u sebi, e ona imamo problem, odnosno dobivamo sve nas ovakve kakvi jesmo… Onda smo depresivni, bolesni, nezadovoljni, opterećeni jer radimo sve da bismo dobili odobravanje, odnosno ti ljubav/silu/THE FORCE young Jedi (referenca na film koji nisam ni gledala…da, nisam!), a radimo ono što se kosi s našom svrhom i osjećajem ispravnog u nama i zato smo takvi. Začarani krug! Jesam ja to dobro objasnila?

I onda stvorimo društvo, odnosno sistem koji isto tako funkcionira jer je sistem, odnosno društvo, refleksija pojedinca, koji ne podržava život! Ne podržava rast. A kada pogledate stanje u kojem jesmo, mislim da je prilično jasno da se život ne podržava (bolesti, ratovi, glad, sumanuto iskorištavanje resursa, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta itd). A zašto se ne podržava? Jer nema sile koja ga podržava, ostala je negdje iza svih uvjetovanja i nerazumijevanja. Eto, zato sve ide kvragu… ne zato jer je kapitalizam sranje, on je samo materijalizacija ljudske svijesti, kao i sve ostalo. 

Dakako, nisu roditelji krivi, oni samo žele da njihovo dijete bude savršeno i sretno, no stvar je u tome što ne znaju što znači sreća. Nisu dobili bezuvjetnu ljubav koja bi im omogućila sreću i rast. Kako ćete nekome dati ili govoriti o onome što niste iskusili? Nikako! Kako da ti dam ljubav kada ju nisam iskusila? Kako da ti prenesem to što nisam sama doživjela? Mogu pokušati prenijeti ono o čemu pričaju ili ono što sam naučila da je ljubav, ali to će biti ili moja interpretacija ili interpretacija nekog drugog tko je čuo o ljubavi, a nije ju iskusio. Pa se to tako prenosi generacijama i dobijemo nešto sasvim stoto. Sve to „znanje“ koje naše društvo ima i koje prenosi mlađim generacijama… ma piš' ga v rit(!), moj bi dida rekao… ako nije znanje iz iskustva, ne zanima me. Blebećemo o nečemu kao papige, a nemamo pojma. Ha! Kako je sve povezano, isss kako sam ovo dobro skinula haha. Zakoni koji vrijede u svemiru vrijede svugdje, pa čak i u našem ekonomskom sistemu. Ako ste se izgubili u mojim asocijacijama… referenca je na jedan od postova u kojem sam rekla da nema smisla slušati nekoga tko vam priča o sirovoj hrani ili bilo kojem učenju, a nije to iskusio. Ta osoba vam ne može prenijeti znanje jer ga nema. Isto kao što vam roditelj ne more prenijeti ljubav, barem ne onu pravu, jer ju nije dobio i iskusio. Prenosili su nam samo ono što su njima njihovi roditelji dali pod tim nazivom. 

Uh… ovo je bilo samo objašnjavanje koncepta ljubavi, da znate na što mislim kada kažem ljubav iliti sila. Samo se sad moram prisjetiti u kojem sam to točno kontekstu pisala pa da mogu nastaviti haha….
(scrollanje gore u tekst)….
Ahaaaa ego i ljubav. Da… dakle, sav taj Facebook razvrat i bilo koja forma tzv. „ego-tripanja“ jer ustvari potreba za odobravanjem, odnosno potreba za ljubavlju, odnosno potreba za tom silom koja će nam omogućiti rast. Razmislite kako se osjećate kada dobijete „lajk“ na fejsu… rastete, šta ne? Sljedeći slika, ili status sigurno neće biti neki koji neće generirati odobravanje. Čak i kada idemo alternativnim putem, tražit ćemo potvrdu svog životnog stila, potvrdu sebe, samo ovaj put od manje grupe ljudi, ali opet ćemo tražiti potvrdu; potvrdu da nešto vrijedimo, da smo na dobrom putu, da nas netko podržava. Navikli smo se oslanjati na tuđe reakcije i time stvarati sebe. Doslovno. Još jedan začarani krug. 

Uvjetovani smo tuđim reakcijama. Možda će neki reći da ih nije briga što drugi misle, ali morat priznati da vas je briga što misle oni koji misle slično vama. Uvijek će vas biti briga što netko misli, pogotovo osobe do kojih vam je stalo. Ako one ne daju odobravanje, tražit ćete ga negdje drugdje. Kada vam netko kaže da ste lijepi, osjećate se ljepše i zaista postanete ljepši (jer tijelo prima signal da je lijepo i sretno) ili koju god usporedbu povučete. Znate onu Shillerovu dramu koju smo čitali za lektiru, „Razbojnici“? Super mi je bila ta knjiga. Radi se o dva brata Karlu i Franzu. Franz je ljubomorno govno koje želi nasljedstvo za sebe pa uvjeri oca da je Karl počinio neki zločin i tako okaljao obiteljsko ime. Kako je Franz dobro smislio tu laž svi povjerovaše u nju, a Karl je u svom revoltu postao upravo ono za što ga je Franz optužio, iako potpuno nenamjerno. Poanta, reakcije drugih ljudi uvjetuju naše ponašanje više nego si to želimo priznati. Dakako, to je zato jer nismo u vezi sa sobom, jer nismo dobili i jer ne dajemo tu ljubav koja bi nas učinila jakima i neovisnima. Tada znamo što je dobro za nas i što je ispravno te nas nikakvo društvo ili drugi ljudi ne mogu skrenuti s puta. 

Ovo je trebao biti post o ovisnosti o hrani, ali doći ćemo i do toga. Osim toga, mislim da već sada možete nazrijeti neke poveznice, ali ako ne, čitat ćete u nastavku. Ovo je bio potreban uvod jer mi nema smisla pisati o ovisnosti o hrani ako ne tražim pravi uzrok. I onda tražeći uzrok odem na novu temu. Tako je izgledalo i moje pisanje diplomskog… no, kada znate uzrok, možete liječiti bolest. Ublažavanje simptoma je out, nemamo vremena za to. Jel kužite kako se sve nekako brže događa? Klimatske promjene, izumiranje vrsta, promjene u ljudskom društvu i ljudskim tijelima… a um i svijest nam stoje na mjestu ili nazaduju. Vrijeme je da ubacimo u brzinu, jer tko ne bude mogao pratiti novi ritam, ostat će pozadi. Još jedan prirodni zakon govori da opstaju oni koji se mogu prilagoditi, a mi trenutačno imamo dva izbora: prilagoditi se današnjem društvu i razboljeti se i umrijeti od stresa i nezadovoljstva ili vratiti se sebi i prirodnim zakonima. Pa vi birajte… nema između. 

Nastavak slijedi…

Iliti kako bi Frank Zappa rekao…
 

Word!


No comments:

Post a Comment