Monday, August 3, 2015

Komentari....oh, komentari...

Znam da čekate novi nastavak teksta o ovisnosti o hrani, morat ćete pričekati još koji dan, bilješke su mi u ZG-u lol. Nego, prije toga, htjela sam se osvrnuti na reakcije na video za 24sata. Ustvari....ovo je svojevrsni nastavak tog teksta...

Tko nije vidio o čemu se radi, postam ga ovdje. Zvuči kao da je najkontroverznija stvar na svijetu, a u biti samo govorim da jedem voće i povrće. I to je šokantno. Toliko šokantno, štoviše, da se veliki postotak (jako veliki) ljudi koji jedu tzv. normalnu hranu, osjetio izravno napadnutim mojim izborom.

LINK na video

Naime, video u kojem govorim o svom osobnom izboru, ni u kojem trenutku govoreći da je on ispravan put (ili ispravan put za sve) te samo dijeleći svoju priču, je generirao kod ljudi očite osjećaje ugroženosti i manje vrijednosti, potrebu za obranom vlastitih uvjerenja, iako ona nisu bila napadnuta niti u jednom trenutku, tako da se okrenu onoj "napad je najbolja obrana", agresiju, primitivizam i najgori balkanski šabanizam. Nakon što vas zapljusne lavina takvih komentara pitate se "pa gdje ja živim pobogu?" i pošaljete puno ljubavi svojim prijateljima, poznanicima, alternativcima i "lijenim" studentima filozofskog koji su oko vas stvorili jedan lijepi balončić liberalizma i prihvaćanja. Naravno, onda se priberete i shvatite, pa da, u rvackoj, na Balkanu, u civilizaciji koja još uvijek vjeruje da priroda funkcionira prema principu "tko je jači taj kvači" odnosno da za  preživljavanje morate nekoga ubiti, poraziti, pokoriti, izdominirati itd, itd. I onda po tisućiti put nastupi dobri stari facepalm. Đizs.


No prije nego krenem u detalje, svemir uvijek napravi balans, tako da se hrpa vas javila s krasnim komentarima, podrškom i interesom za "drugačije". Pa eto, hvala vam, dajete nam svima nadu da postoji  budućnost (jer s ovim drugima je baš i nema haha).  
Još jedna stvar koju sam shvatila je da često ne vidim šumu od drveća. Naravno, to je zato što se nalazim u prilično uskoj niši kao što je sirovo veganstvo i to ono povezano sa permakulturom i duhovnošću što ga čini još alternativnijim, i obraćam se ljudima unutar te "subkulture". Sve više se odmičem od tema sirove hrane kao hrane i idem prema psihologiji i duhovnosti jer kako se ja osobno odmičem od određenih interesa, tako i pišem. Recepti mi se ne pišu jer ja tako ne jedem. Prijatelj misli da je ekstremno i da brijem jer ne volim miješati namirnice, raditi smootije i slično i volim uživati u okusu tog jednog voća ili povrća. Bilo to tako ili ne, volim pojesti breskve takve kakve jesu, pa paradajize, pa krastavce ili grickati malo jedno, malo drugo ako već miješam. To je moj osobni izbor i ne namećem ga drugima. Tko voli piti smoothije neka ga pije, nije ništa lošiji ili bolji od mene, više mainstream ili ekstreman. Koga briga brate mili! Ako volim jesti lišće, jesti ću lišće, ako sam koza ili krava kako kažu komentari, pa ostavite me da pasem u miru. Me-e-e-e-e (draže su mi koze, fala).  Zato kuharica koja je objavljena ostaje jedina kuharica koju ću napisati i mislim da bi tako trebalo i biti. Ona vas osposobljava da sami smišljate svoje recepte, a to i je poanta učenja nekoga: da ga učinite samostalnim i da se on dalje može razvijati. Čemu pisati kuharice tako da štedim na informacijama i "tajnama"? Ok, znam: da zaradim. Ali znate da ne brijem na kapitalizam. Tko voli, neka izvoli.

Danas sam za večeru napravila salsu s breskvama, i na to sam se natjerala čisto da vam stavim neki recept već jednom...i radeći ju jela namirnicu po namirnicu haha; volim breskve nepomiješane ni sa čim i bok. Ali ne brinite, salsa je bila fina, i kada se vratim u ZG keljim sliku i recept (jer sam, naravno, zaboravila ponijeti kabel za fotić hah...). Sad sam opet otišla u digresije... kako je to moguće haha?

Dakle, ja, šuma, drveće... da, obraćam se jednoj maloj grupi ljudi koju volim najviše na svijetu, jer su prekrasni, jer imaju potencijala, jer im želim pomoći koliko mogu i jer oni meni pomažu, jer želim da sadimo drveće i pričamo s njime i da ono daje plodova da je to čudo jer osjeća našu ljubav, jer želim da ostvarimo svoj potencijal kao ljudska vrsta, jer želim slušati šum lišća i zvuk vjetra, jer želim osjećati toplinu sunca na svojoj koži, jer se želim ujutro probuditi i osjetiti miris rose, zemlje, trave, života... jer želim osjećati mir i biti sretna. I ne, neću se prilagoditi masi i pisati za njih i vući ih za rukav i govoriti, "ali ako se ne probudimo sve će otići u pizdumaternu" (pardon my French). Jok, won't do that. Neću im pisati recepte za zdrave torte da bi si oni našli zdraviju zamjenu za Švarcvaldicu. Ima drugih koji to rade. I neka rade, lijepo od njih. Od zdravije torte može se doći do šume hrane, samo je pitanje hoće li se doći ili neće. Ako ne idemo dalje od pisanja recepata i pričanja kako je voće i povrće zdravo, neće ni oni moći ići dalje.

WARNING: DIGRESIJA (ali bitna)
Pišem ja ovo iznad, uđe mama u sobu i kaže kako je sad gledala što se zapravo događalo kada je bomba pala na Hirošimu. Kaže ne može vjerovati što čovjek čovjeku može napraviti. Ljudi...muškarci, žene, djeca... gorjeli su, vrištali, doslovno se raspadali, a drugi su to slavili. Pobijedili smo kažu. U čemu ste pobijedili? Kako? Neka mi netko objasni. Lako je pritisnuti gumb dok ne vidiš što se događa. Lako je apstrahirati vlastiti čin i proglasiti ga nečim zapravo praznim, a tako zavodljivim za ego kao što je "pobjeda". Mi i oni. Neprijatelji. Druga strana. Idemo u rat protiv neprijatelja. Idemo ubijati ljude koji nam nisu ništa učinili, koji su isti kao i mi, marionete nekakvim umobolnim političarima i vođama s megalomanskim idejama i egom većim od univerzuma (s time da nisu ni oni oni, a mi mi, jer svatko od nas ima potencijal da postane HItler i da postane Gandhi). Kako smo si dopustili da dođemo do te najniže razine postojanja? Kako smo si dopustili da postanemo Hitler? A busamo se u prsa kako smo napredni. Pokažite mi napredak. Ako mi netko spomene primitivna plemena koja bruse djeci zube, ili primitivne zemlje u kojima žene nemaju pravo glasa, Indiju u kojoj je iživljavanje frustriranih policajaca bili bilo kakvih jadnika s malo više "moći" nad siromašnim ženama normalna stvar, neka si odmah zavali šamar da mu ja ne moram. Neka pogleda slike iz Hirošime, konc. logora, umiruće Afrikance i Indijce, trgovinu ljudima, masovnu krađu resursa i osnovnih ljudskih potreba kao što je ona za pitkom vodom (ne, Coca-Cola i ostale kompanije i co. uopće nemaju veze s time, daj mi još jednu zdjelicu Nestleovih pahuljica jer ja sam dobar građanin koji nije nikome naudio i zgraža se nad primitivcima),  neka pogleda žrtve Černobila i ostalog radioaktivnog i toksičnog otpada... ustvari, neka se sjeti svojeg susjeda ili člana obitelji koji je umro od raka, neka pogleda sebe koji pije cijeli arsenal tableta, kupuje proizvode koje radi jeftina (dječja) radna snaga tamo u zemljama Trećeg svijeta za tako male pare da to ne možemo ni zamisliti...sve je to proizvod našeg napretka. Jeftine stvari? Da, čujem već sljedeću misao: "moramo kupovati jeftino i nezdravo jer nemamo novaca za išta drugo." Well good, sad znate kako se osjećaju siromašne crnačke zajednice, ostatci Indijanaca u rezervatima, Aboridžina ili amazonskih plemena kojima su uništili domovinu jer trebamo još malo nafte, soje i kukuruza da bismo upogonili svoje ustvari luksuzne živote i napunili trbuhe finim odrescima, čipsevima i gaziranim pićima i ostalim čudima. Ali mi smo jadni tu u rvackoj ili gdje god i doživljavamo nepravdu jer nas političari pljačkaju bla bla. Aha, doživljavamo ju jer ju svojim postupcima hranimo. Začarani krug. I onda smo sjebani i ne možemo se maknuti od zavisti, ljubomore, mržnje, paranoje, straha, najnižih emocija koje možemo imati i od misli koje idu otprilike: hrana-cuga-seks. A jesmo napredni brate mili, treba nam medalje svima dati.

Pa vi sudite primitivna plemena, Indijce, Muslimane ili koga god... bolje tišina. Pa vi sudite mene; pa sudite mesojede; pa sudite debele i bolesne koji si ne mogu pomoći; pa sudite političare jer su nas okrali i Obamu jer šalje dronove na nevine civile. A ne, ne, ne. Ššššššš... Ajde sad malo stati pred ogledalo, pogledati u sebe. Toliko smo sebični i stalno razmišljamo o sebi, a nekako zaboravimo zaista razmišljati o sebi. Ovo je društvo koje smo napravili. Ovaj ludi civilizacijski primitivizam je odraz naših djela.

Zanimljivo je kako u tim svojim digresijama opet dođem na ono što sam htjela reći...
Zbog ovog svega gore ja ne vidim šumu od drveća. Šuma je prevelika da bih ju vidjela. Zbog toga se obraćam jednoj maloj grupi ljudi. Zbog toga njima pričam o ovisnosti o hrani. Ne možemo mijenjati svijet, ne možemo mijenjati mase. Možemo mijenjati samo sebe i utjecati na one koji su na to spremni. Što da pišem blog (iako ga ja pišem za sebe, ne za vas haha....) za one koji su se razbacali raskošnim komentarima na onaj video? Pa nisam pukla. Počela sam pisati blog sa željom da promijenim svijet, pisala sam ga zbog ostalih, htjela sam doprijeti do što većeg broja ljudi, ali kroz godine sam naučila da je to totalna glupost. Da sam to onda sebi rekla, ne bih razumjela. Da ja sada pričam nekom odojkoljupcu koji samo misli o hrani i seksu o ovisnosti o hrani, duhovnosti i šumu lišća? Pa uzeo bi taj odojak i opalio me njime. Napisao bi mi u komentaru da sam nadobudna glupača, koza, izbušena luđakinja (umetnite bilo koji od komentara). Kužite što želim reći? Ljudi čuju ono što su spremni čuti i meni je puno dragocjenija skupina ljudi koja može čuti i koja će napraviti promjenu. Svakako sve odlazi kvragu, ne možemo to zaustaviti niti bismo to trebali. Šteta je što povlačimo hrpu ljepote za sobom, ali tako mora biti. Promjene se događaju, a oni koji ne mogu pratiti će ostati u svijetu koji ide kvragu. Zašto da se borimo s vjetrenjačama kada se možemo fokusirati na ono konstruktivno i dobro?

Sreća prati hrabre. Budimo hrabri. Živimo u društvu straha, i vidite gdje nas je to dovelo. Pustite strah, on je društvena tvorevina. Ja to sada radim, i zato vam ovo pišem. Više nemam potrebu za stvaranjem imidža, nije me briga što će tko misliti jer je to njegova misao nije moja. NIje mi bed priznati da je strah još uvijek tu, ali ga otpuštam i mogu vam reći da je to odličan osjećaj! Strah gleda samo vanjsko, gleda na druge, osuđuje. Strah je ego. Hrabrost je okrenuti se sebi i zagledati se u sebe, jer to je jedino što imamo. A onda nađete čudo!



A komentari? Tužno je, ali je tako. Svaki komentar je odraz te osobe. No kakve to veze ima s ovisnošću? Ako vam sad nastavim pisati post će biti prevelik haha. Ali taman će se uklopiti u sljedeći obećani nastavak pa ću ga sačuvati za nastavak.

No još jedna stvar koja me više pogodila su komentari i svađe unutar grupa sirovih vegana, vegana, ili ljudi koji se smatraju malo "naprednijima". Ne možemo agresijom mijenjati agresiju. Nema mi i oni. Ne idemo u rat. Ne možemo ponašanjem koje je uzrokovalo sranja ta sranja promijeniti. Jednostavno neće funkcionirati. I kakvo je to osuđivanje ljudi koji jedu meso? Pa svi smo ga mi jednom jeli. Koliko vam je trebalo da se osvijestite? Zamislite sebe tada i nekakvog agresivnog vegana koji vas naziva lešojedom. Negativni komentari su djelomično nastali zbog takve ekipe. Kad ljudima kažete "vegan" odmah proradi taj stereotip o agresivnom mršavcu koji zaustavlja ljude na ulici i prodikuje im. To je totalno out, who does that? Samo opravdavamo stereotipe i radimo još veći jaz te se ljudi koji su ionak sjebani, puni frustracija i strahova osjećaju još ugroženije. Mudro birajte kome ćete što govoriti. Ljudi čuju ono što su spremni čuti, ne ono što govorite. Ne možemo promijeniti svijet ako ne mijenjamo sebe. Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu. Uči se iz primjera. Znate onu teoriju koju nikako u školi niste mogli nabubati jer vam nije imala smisla? Onda vam netko objasni na primjeru pa shvatite. E to je to.

Da ne duljim... kratko...a mediji kao mediji, samo senzacija pali. Takav je naslov, takav je i članak (dobro, članak malo manje, hvala ti Petra što si ga pisala ti, a ne netko drugi jer mogu misliti kako bi to zvučalo haha). Tko se odrekao ičega? Nisam ništa izgubila, samo sam dobila. Ne postoji odricanje, postoji samo dobivanje. Već iz tog naslova vidite u kakvom je stanju društvo... samo gubitak. Time odmah izvlačite iz ljudi onaj strah: morat će nešto izgubiti, nečega se odreći. No, od medija ne možete drugo očekivati, tako da je ipak dobro. Sve je dobro.

Pis (grašak i mir)
(damn those hippies, znam...)

Figgy 


4 comments:

  1. Sveukupno svaka čast, vodiš svoj život kako želiš a i u pravu si što se tiče kolektiva. Nije nam nitko kriv za ništa, sami smo... svatko od nas i treba započeti u sebi promjene :) sve si rekla nemam što nadodati :D

    ReplyDelete
  2. Vau! Pa ovo je fantastično! :) A ne bih ni otkrila ovaj blog da se u jednoj Facebook grupi kojoj pripadam nisu zgražali nad komentarima na video, tako da je sve super ispalo. :)

    ReplyDelete
  3. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  4. <3 Buti samo takva kakva jesi, prekasna i svoja !! Primitivaca će uvijek biti a mi smo nažalost država u kojoj je takvih mnoooogo pa nije vrijedno gubljenja energija na takve. Znaš onu staru poslovicu iz Biblije: "Ne bacajte bisere pred svinje..." često se tog sjetim i onda zašutim kad mi dođe da nešto kažem. Sve si super rekla! Pusu šaljem !

    ReplyDelete