Friday, October 30, 2015

Najteže životne situacije su najbolji učitelj



Danas mi se dogodila nevjerojatna stvar. Pišem ju jer vjerujem da će mnogima biti korisna u shvaćanju naizgled bolnih i teških situacija. Nikoga ne optužujem ni ne okrivljavam, svemu i svima sam zahvalna. Stvari su se morale tako odigrati. Situacija je tu radi primjera. 
Osim toga, ono što se nama čini teškom situacijom dosta često je potpuna glupost. Ne treba umanjivati važnost situacije za osobni rast i za povrijeđeni ego, ali tamo negdje u ovom istom svijetu neki mnogo više pate. Što god nam se događa uvijek je za nas najvažnije i najteže. Jer se događa nama. No kada se odmaknete i sagledate situaciju vidjet ćete nešto potpuno drugačije.
Sve je onako kakvim to mi odredimo. Životna situacija u kojoj se nađemo može biti grozna, mučna i bolna, a u isto vrijeme inspirirajuća, korisna i motivirajuća. Jedna od glavnih pouka koje sam izvukla, i koja mi se sve više nameće u životu je ta da slušam svoju intuiciju. UVIJEK! Čak i kada zvuči najluđe moguće. I onda. U protivnom će te život zavaliti mokrom krpom po uspavanom obrazu i reći: told you so!

Naime, ono što možda ne znate o meni, a mnogi si briju da zbog mog životnog stila koji uključuje provjerenu hranu koja je skuplja imam brdo para, je to da sam nezaposlena. I nemam brdo para. Zasad haha. Dragi roditelji su financirali moju studentsku guzicu dosta dugo. U situaciji koju ću vam opisati sam se zatekla zbog novca. Trebao mi je posao i taj ponuđeni mi se činio najboljom opcijom iako sam osjećala da to neće ići tako lako. Čim nešto radim prvenstveno zbog novca, to propadne. A i ne mogu ništa raditi samo zbog novca jer se tu umiješa i teža filozofija kao što ćete i vidjeti, pogotovo kad se u posao umiješa životni stil. Tu se otvorilo i pitanje mog nemara prema novcu, ali i s druge strane, nemogućnosti traženja novca za svoj rad; kao i ono uzimanja zdravo za gotovo novca kojeg drugi troše na mene. I oni su morali nekako zaraditi taj novac. Mojim roditeljima to nije bilo nimalo lako. Mami je već dosta beskrajnog sjedenja na poslu, bole ju leđa i oči od buljenja u komp, a tata, moj voljeni dragi otac, je na rubu zbog stresa i zdravlje mu je sve gore i gore. Plus, još je tvrdoglav ko dalmatinski magarac pa mu ne možeš ni neke stvari objasniti. To sam naslijedila od njega. Kao i tanku kosu…haha. Nismo bezveze iz Dalmacije. Samo ne znam kakvu oni tamo imaju kosu…
Digresija: Za sva ona gunđala koja pričaju da se pomaganje drugima ne smije naplaćivati: idite v'rit! Varanje i prodavanje magle se ne smije naplaćivati. A za to dajete pare i to naveliko. Kad vam netko želi pomoći, a mora preživjeti u ovom svijetu, zar nije ok da nagradite njegov trud i rad? Svi bi sve besplatno, ali kada se radi o vašem radu, e onda je to druga spika, nitko ne bi radio besplatno. To sam već jednom rekla i morala sam opet. Licemjerje je out.
Nego… znam, novac je glupi papir, ali trud i rad su nešto drugo. Oni se nekako materijaliziraju u tom novcu. Još uvijek svijet ide na novac, i dok ne odem u prirodu dotle ovisim o njemu. Stavljam na (ASAP) to do list: ženo, riješi taj problem s novcem. 

Nego, što se dogodilo i zašto je novac tu bitan? I puno drugih stvari koje ću nadodati…
Trebala sam raditi u na X mjestu. Sirovu hranu. Odlično naizgled. Intuicija mi na prvu govori: nemoj. Ja njoj kažem: odjebi, trebaju mi pare. Dobro. Upoznam osobe koje će samnom raditi. Nešto je tu čudno. Ignoriram.
(Neću ići u detalje opisa događaja da se netko ne bi uvrijedio. Nadam se da će sve biti dovoljno neodređeno, ali moram iskoristiti tu situaciju kao lekciju meni i vama.)
Prvi tjedan zajedničkog rada: ja se potpuno bezbrižno i naivno ponesem u jednoj situaciji u kojoj je uključen novac, iako mi intuicija kaže: ovdje je nešto sumnjivo, brijem da je to tako postavljeno radi nekog razloga (da ne idem u detalje). Ja kažem: ma daj jesi normalna, pa tko bi to napravio? No, mene to stalno kopka i imam osjećaj da je ta situacija jako bitna i da će biti sranja zbog toga. Ipak, ignoriram.
Inzistiram na kvalitetnim namirnicama, po mogućnosti organskima, koje i nisu toliko skupe jer nemaju certifikat. Još se ja dam u potragu i dogovaram s OPG-ovima. Znam da kada radite sirovu hranu (ako se mene pita, svu hranu), morate imati dobre namirnice da jelo bude dobro. Ne želim raditi sa namirnicama koje dolaze iz industrije koja ubija prirodu, ljude i život. Kako da promoviram neku zdravu hranu pomažući industriju koja uništava osnove života uopće? Ako nešto pravim za ljude onda želim i sama to htjeti pojesti i stajati iza toga. Ako nešto promoviram u javnosti to mora biti istina. I to je to. Nema kompromisa.
Ne shvaćam da ne mogu odvojiti svoju životnu filozofiju od biznisa. Ne mogu, nisam takva osoba. Nije mi bitno što se to tako radi ili ne radi u (bilo kojem) biznisu. Ako je biznis prodavanje magle, ne želim ga raditi. Jasno mi je da svi u biznisu muljaju. Ako radite biznis onda radite biznis i točka. Jasno. Netko to može, netko ne. Ja ne mogu prodavati svoj život radi para. Sirova hrana je dio životnog stila i ona ne može biti biznis kakav se radi kod nas jer ne počiva na tim temeljima. Sirova hrana počiva na istini, a nju ne može zapakirati i prodati u današnjem kapitalizmu jer ona ne podržava takav sustav. Sve ostalo je prostitucija. Shvaćam da kod nas ljudi nemaju novca za organsku hranu, i da većini ljudi nije ni bitno porijeklo namirnica. Ljudi koji tako jedu spremaju hranu za sebe, ne trebaju trgovine i mjesta gdje će takvu već pripremljenu hranu kupovati. Možda neki bi, ali je pitanje koji je to postotak. Zbog svega toga razumijem ljude koji pokušavaju zaraditi na ovome na način na koji se zarađuje. Idu logičnim postupcima. Bez ikakvog okrivljavanja priznajem da to kod mene teško da će ići.  
Enivejz, nakon nekog vremena, odgovorna osoba odluči da ja nisam za taj posao. Prije toga mi se ne javlja (jedino što u cijeloj situaciji nije u redu je zavlačenje jer sam fulala posao koji bi ustvari mogla raditi računajući na ovaj). Kad pitam za objašnjenje, dobijem neki generalni odgovor koji možeš reći bilo kome i bilo kad. Nekako završim na sastanku s odgovornim ljudima na kojem bi trebala vidjeti možemo li izgladiti stvari i hoću li ipak raditi iako sam već prethodno odlučila da taj posao nije dobar za mene. Tamo me osoba Y optuži da kradem. Da sam kleptomanka. To je ozbiljna optužba. Ja padam u nesvijest, šok i nevjerica. Ja? Koja u životu nisam ništa ukrala. U vrtiću sam uzela jednog malog plastičnog klokana veličine polovice malog prsta jer sam ga toliko voljela i jedina se igrala s njime, ali mi je bio toliki bed da sam ga drugi dan vratila. To je bila moja prva i jedina „krađa“. Optužena sam da ne želim podijeliti svoje znanje ni sa kim, a čovječe tu pišem sve na blogu. Da koristim novce namijenjene za dotično mjesto i kupujem si stvari za sebe. Tu je bila i hrpa drugih lažnih suludih optužbi (sad, kada se stavim u kožu osobe koja me optužila, čak i vidim kako je većina toga u njenom svijetu možda mogla izgledati. I ja sam kriva zbog svog preopuštenog ponašanja. Naivno zaboravljam da ne misle svi kao ja i da su prošli kroz drugačije životne situacije koje su ih oblikovale na drugačiji način). Potpuno zatečena, ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji bi takvo nešto izmislili ili koji bi uopće interpretirati situacije na taj način. Zvuči prilično opasno biti s takvim ljudima. Osjećam se kao onaj crnac u filmu, koji lažno optužen završi na smrtnoj kazni, sprže ga (mislim), nitko mu ne vjeruje, ugled mu je narušen (a i što će ti više bilo kakav „ugled“) i to sve jer je crnac i jer mu je netko podmetnuo ili što već i jer je htio pomoći. Sjedim i ne vjerujem i gledam svu tu farsu i osjećam se kao ja u vrtiću kada vidim nepravdu i moram tu nešto napraviti jer to se ne smije događati. Naravno, šok i nevjerica još uvijek traju. Nakon prvotnog šoka i nevjerice dolazi val tuge i frustracije zašto se takvo nešto uopće događa? Ne meni nego općenito. Koju minutu nakon toga dolazi trenutak shvaćanja. Hvala ti trenutče shvaćanja!

Trenutak shvaćanja mi je ovo rekao: što je nepravda? Nekad ono što mi mislimo da je najbolje i nije najbolje. Postoje i druge osobe koje drugačije gledaju na situaciju. Uostalom, možda je ta nepravda baš potrebna iz nekog razloga. Naravno, biti krivo optužen, a ne moći dokazati suprotno je grozno no pitam se: jesi li razmislila zašto se to dogodilo? Pa znaš valjda da za sve postoji uzrok. Ništa nije jednostrano. Sagledaj situaciju drugačije. Što bi trebala iz nje naučiti? Ona ti je blagoslov, ne kazna. Razočarenja u materijalnom životu su put prema nevezivanju i slobodi. Ako se dobro iskoriste.
I počnem se smijati. Reko, to mi daj! 

Ego ne da na sebe. On bi tulio kako mu se događaju nepravedne stvari, kako on to nije zaslužio i slične blesavoće. E bogami dobio si sve što si zaslužio. Ali ne kao kaznu, već kao priliku da postaneš bolja osoba.
Promatram sebe u svemu tome i vidim svoje probleme. Vidim koliko me život mazi i pazi ljudima kojima me okružuje. Pa, izvan mog udobnog mjehurića postoje stvarno brutalni ljudi! Zašto zaboravim cijeniti ljubav koju imam pred nosom? I to opet. Pa brate živote ne moraš me lupati mokrom krpom, lupit ću se sama! Koje ja divne roditelje imam. Prijatelje na koje se mogu osloniti. Jednog, dva ili tri, nije bitno. Kad ih brojim, pa imam ih više nego što sam mislila. A ja? Što je samnom? Zdrava sam, funkcionalna, nisam najveći bedak, kužim neke stvari… pa koji je meni bog da nas sve skupa stalno kritiziram? Koja čuda ja očekujem od svih nas kada prolazimo kroz ovaj nesavršeni (ili baš savršeni, samo ne onakav kakvim ga ja projiciram) svijet i na putu smo. Stalno se mijenjamo. I to je prekrasno. To je tak super da vam to ne mogu objasniti koliko mi je to super. Ono… čekajte, idem po krpu.
I sve te mogućnosti… zašto se ograničavati prošlošću? Zašto bi se ona morala ponavljati ako shvatimo da se ne mora ponavljati? Zašto bi život bio težak i mukotrpan? Ako je bio našim roditeljima zašto mora biti nama? Zašto se stalno samosažaljevamo? I zašto je suprotnost tome prevelika samokritika i omalovažavanje? Zašto ne možemo imati zdrav stav prema sebi i reći, ok, sada sam takav, sutra ne znam što me čeka. Svakim se trenutkom razvijam i mijenjam, sve su mi mogućnosti na raspolaganju; mogu otići na jednu ili na drugu ili na neku pedesetu stranu; niti jedna nije dobra ili loša: ona je takva kakva je i uvijek se može promijeniti. Sad sam ovdje s nekim razlogom.
Drago mi je da mogu sve brže gledati na situacije bez osuđivanja. Prihvatiti ih i iskoristiti kao odskočnu dasku u vlastitom razvoju. Tada se ne možete ni na koga ljutiti. Svi vam ti ljudi i sve vam te situacije pomažu. Mislite li da biste se maknuli s mjesta da vas nešto ne pogurne? Kad nema vjetra neće ni jedrilica nikamo. Sad bi otišla i poljubila ih sve i rekla im hvala. Nadam se da se neće ljutiti jer sam ovo sve napisala. Na kraju krajeva, oni su mi pomogli. I kako ovo sve pišem shvaćam da sam svakim trenutkom sve zahvalnija. Brijem da ću im poslati mail i zahvaliti. Seriously.
Naizgled teške situacije su upravo one koje nam trebaju da shvatimo. Prihvatite ih. Odlične su!
Ego će se boriti i bit će teško prihvatiti neugodnu situaciju. Ovu mi je bilo iznenađujuće lako prihvatiti (nakon prvotnog šoka i nevjerice hahha), ali prethodne nije. Osjećala sam kako ego ne može prihvatiti prihvaćanje i situaciju koja mu je neugodna. Sagledala sam njega odvojeno od sebe. Svejedno sam osjećala nelagodu i poriv za tvrdoglavim neprihvaćanjem. Rekla sam ok, to je tako sada. I meni treba neko vrijeme da naučim. Odlučila sam ne forsirati i ići polako. Upalilo je.
Slušajte intuiciju! Uvijek! Zaboravite strah. On sputava; kreativnost, ljubav, rast, sreću…sve! Lakše je reći nego učiniti. Vi kako želite, ja ću učiniti. Moji bubrezi kažu: ne želimo više strah, ne, ne, ne (kineska tradicionalna medicina povezuje strah s bubrezima). 

Oslobađajuće je to kada možete vidjeti drugačije.

Želim im svima sreću; da postanu bolje osobe; da se mijenjaju. Na kraju, njihovo dobro je i moje dobro, a njihova patnja je i moja patnja. Svi smo neizbježno povezani; smeće koje bacite kod susjeda je još uvijek vaše smeće i osjetit ćete njegov smrad u svom dvorištu. Možda ga nećete vidjeti u jednom obliku, ali ćete ga osjetiti u drugom. Zar nije onda bolje raditi što manje smeća?
Dugo vam ne pisah jer sam bila zauzeta tim poslom. Svaki dan mislim kako bi bilo vrijeme da nešto napišem, ali se ne osjećam inspiriranom. Posao se iskupio i dao mi temu. How awesome is that?
Nadam se da će vam moje iskustvo pomoći kada se drugi put nađete u sličnoj situaciji. 

Sjetite se: prihvaćanjem vi vladate situacijom i sobom iako se na prvu tako ne čini. Prihvaćanje nije pasivno, upravo obrnuto; ono vam daje moć shvaćanja i mijenjanja; izravno sebe, a onda i životnih situacija.

No comments:

Post a Comment